Kad suvremeni umjetnici posegnu za prošlošću

“Prizivanje prošlosti” tema je aktualnoga Porečkog annala, najstarije skupne likovne izložbe suvremene umjetnosti u Hrvatskoj koja se neprekidno održava od 1961., a ove godine, po 52. put, traje od srpnja do rujna. Izbornica mu je povjesničarka umjetnosti Radmila Iva Janković, kustosica zagrebačkog MSU-a.

Temom “Prizivanje prošlosti” istražujete recentno zanimanje umjetnika za povijest. Na čemu je fokus izložbe?

U tom se kontekstu prizivanje prošlosti ne očituje kao estetsko koketiranje s pasatizmom ili u potrebi za potvrđivanjem i afirmacijom postojećeg stanja, nego upravo suprotno – umjetnik traga za uzrocima, da bi se mogle shvatiti, pa i sagledati posljedice prisutne u sadašnjem vremenu. Naime, od suvremenih se umjetnika očekuje da se bave suvremenim temama. Pokazalo se da posezanje za prošlošću nije neki prolazni trend, prisutan samo u istočnoeuropskim zemljama u kojima su se dogodile velike političke promjene, nego tema koja je danas posvuda prisutna, ne samo u umjetnosti nego i u, primjerice, književnosti. Razlozi tome duboko su povezani sa sveopćom ekonomskom krizom i potrebom za odupiranjem društvenim trendovima koji njeguju kult sadašnjosti i kratkoročnosti, potiču stanje dezorijentiranog plutanja u struji brze izmjene i još bržeg zaborava važnih događaja, vjerojatno zato da bi se ljudima moglo lakše manipulirati. Autentična potreba umjetnika za povijesnim razmišljanjem rezultira djelima koja ponekad prenose stanje paralizirajuće melankolije, no u nekim će slučajevima, posve obratno, susret s poviješću biti okidač i poticaj za zauzimanja aktivnoga, angažiranog stava. Što se fokusa ove izložbe, ali i općenito teme povijesti u suvremenoj umjetnosti tiče, on se s aktualne, službene interpretacije povijesti, vrlo često pomiče na rubove – na njezine izostavljene, zaboravljene, potisnute i neprisutne dijelove.

Re-kreirani artefakti

Koji su umjetnici i umjetnice zastupljeni na ovogodišnjem Annalu? Možete li navesti neke radove?

Pokušala sam, uz par izuzetaka, naglasak staviti na nove radove, s obzirom na to da je riječ o annalu, a radovi se ne odnose isključivo na domaću povijest. Predstavljeni su umjetnici nekoliko generacija: Lara Badurina, Tomislav Brajnović, Marijan Crtalić, Ivan Kožarić, Andreja Kulunčić, Kristina Leko, David Maljković, Luiza Margan, Dalibor Martinis, Silvija Sofija, Slaven Tolj, Dubravka Vidović i Silvio Vujičić. Kao medij dominira fotografija, što nije čudn to je medij koji se uzima u obzir kao vjerodostojni povijesni dokument. No, zanimali su me i načini uporabe drugih medija, tj. kako se reminiscencije na prošlost izražavaju kroz referentne objekte, pronađene ili re-kreirane artefakte. Tako se na izložbi našla replika glave carice Plautile iz 3. stoljeća, kojoj Kožarić dodaje savršeni nos i oživljava je sprejevima kojima se koriste grafiteri. Kristina Leko, istražujući povijest radničkog naselja u Grazu, npr. stanove koji su nekad bili centar za prisilni rad ili anarhistički vrtić, bavi se paralelno i njegovim sadašnjim stanarima, imigrantima. Luiza Margan aktualizira jednu marginalnu arhivu ženskog pokreta u Koreji. Andreja Kulunčić dijelove srednjovjekovnoga Korčulanskog statuta prenosi na trivijalne suvenire, “razmjenjujući” ih s turistima na prodajnom štandu za razgovora o fenomenu komercijalizacije povijesti. Dalibor Martinis preklapa dvije revolucije, onu Oktobarsku, prikazanu Ejzenštajnovim antologijskim filmom, i recentnu egipatsku, preuzetu s YouTubea, sa stvarnim snimkama smrti.

Koje biste umjetnike izdvojili kao one koji angažirano i opetovano, pravodobnim i relevantnim radovima, reagiraju na politički trenutak u Hrvatskoj?

Izdvojila bih Slavena Tolja, Marijana Crtalića, Sinišu Labrovića, u posljednje vrijeme i mladog Marka Markovića. Na ovoj izložbi najizravniji je u tom smislu rad Slavena Tolja, s obzirom na to da je riječ o dokumentiranju ilegalne akcije koja opetovano svjedoči o dubrovačkom problemu turističke rasprodaje prošlosti, čime se grad u trci za profitom sve više pretvara u povijesnu kulisu i mjesto banalne turističke dokolice, prestajući pritom biti ugodnim i funkcionalnim za vlastite stanovnike. Njegov angažman u grupi “Srđ je naš” nije bio bez posljedica, a o tome na posredan način govori i rad predstavljen u Poreču: uz fotografiju zastave golf-terena na dubrovačkim zidinama i citat gradonačelnika o toj nedopuštenoj akciji, Tolj koristi fragment iz popularne serije s fiktivnom povijesnom radnjom “Game of Thrones”, dijelom snimane u Dubrovniku, u kojoj se umjetnik, u ulozi žrtve, i sam nakratko pojavljuje.

Više od nostalgije

Kako komentirate oživljeni interes za antifašističku, jugoslavensku i socijalističku baštinu?

Možda se taj interes manifestira ponajviše stoga što je kod nas – za što postoje različiti razlozi – taj dio baštine bio dulje vrijeme podložan procesu kolektivne amnezije. Na Annalu to razdoblje u Sisku, gradu u kojem je odrastao, tematizira Marijan Crtalić. Kao i Toljev, niti njegov angažman ne završava samo izložbama, iako će njegove začudne fotografije, na kojima se preklapaju crno-bijela prošlost puna krepkih obećanja i bijeda zapuštenih ostataka u sadašnjosti u koloru, malo koga ostaviti ravnodušnim. Ti su radovi više od nostalgije. Prate ih oštri i angažirani istupi u javnosti potaknuti urušavanjem materijalne baštine, ali i mnogobrojnih sudbina ljudi koje je na istom mjestu okupljala nekad najmoćnija industrija, Željezara Sisak. Valja spomenuti i Davida Maljkovića, jednog od trenutačno najtraženijih mlađih umjetnika, koji je inozemnu publiku inicijalno zaintrigirao upravo radovima u kojima se bavi zapostavljenim spomenicima i progresivnom arhitekturom iz razdoblja socijalizma. Za izložbu u Poreču odabrala sam djela iz ciklusa “Recalling Frames”: na negative arhitekture iz šezdesetih godina u sadašnjem stanju, umjetnik aplicira scene iz u Zagrebu snimljenoga filma Orsona Wellesa “Proces”, snimane upravo u tim, već tada vrlo cijenjenim modernističkim zgradama i ambijentima.

Suvremena umjetnička scena u Hrvatskoj devedesetih gotovo i nije radovima reagirala na rat, autokraciju, kleptokraciju i zločine uopće?

Radova nije bilo puno, ali oni koji su se dogodili bili su snažni. Primjerice, Toljeva reakcija na rat prišivanjem korotnoga gumba na gola prsa, a zatim i performans “Hrana za preživljavanje” u vrijeme kad je Dubrovnik bio u izolaciji. A nakon rata, ilegalna gesta Igora Grubića bojanja splitskog Peristila u crno, kao reminiscencija na Crveni Peristil iz 1968. i neposredna reakcija na tadašnju politiku. Potom, rad Andreje Kulunčić na frekventnim urbanim lokacijama u Zagrebu, posvećen prodavačicama robne kuće Nama u vrijeme kad su police ostajale sablasno prazne, a radnice bez posla. Dalo bi se još nabrajati i čini se da upravo te rijetke, ali upečatljive akcije umjetnika, uz već legendarne figure poput Tomislava Gotovca ili protagonista Grupe šestorice, stvaraju čvrsti kontinuitet i dobar su uzor svim sadašnjim i budućim umjetnicima koji žele biti korektivni u odnosu na društvo, ma koliko se takvo poslanje činilo sizifovskim.