Kako upokojiti Nušića
Je li moguće prevesti Krležine “Glembajeve” na ekavicu i tako ih odigrati na pozornici? Ili, recimo, “Dunda Maroja” izvesti na kajkavskom narječju, a “Gorski vijenac” uprizoriti na bilo kojem drugom jeziku osim na onome na kojem je napisan? Upravo je to pokušala redateljica Lenka Udovički, “prilagodivši” komad “Pokojnik” Branislava Nušića na ijekavski govor, za potrebe ljetnog kazališta Ulysses na Brijunima. Predstava je ovih dana gostovala u zagrebačkom HNK-u, pobudivši golem interes publike koja je željela vidjeti – prvi put nakon 20 godina – neki Nušićev komad na domaćim daskama.
Insistiranje na “smiješnom”
No, ono što smo gledali jezična je splačina i razvodnjena limunada u odnosu na prvorazrednu crnu grotesku najslavnijega srpskog komediografa. Tako je većina glumaca igrala na ijekavici, bez obzira na to što se likovi zovu Spasoje, Vukica, Saveta, gospodin Protić… Zijah Sokolović (jedan od boljih u ovoj predstavi) igrao je malo na ijekavici, malo na ekavici, Branislav Zeremski, glumac Ateljea 212, izgovarao je tekst s naglašenim beogradskim naglaskom, a Seka Sablić, koja je igrala “tetku iz Srbije” (?!) na ekavici, kao da je upravo ispala iz “Popa Ćire i popa Spire”. Na kraju, na scenu upadaju policajci u hrvatskim odorama s kojih su skinute oznake, pa se ošamućeni pitamo na kojim se meridijanima zbiva radnja: dobiva li se aktualnost teme ukidanjem lokalnog kolorita ili njegovim isticanjem? Takvom govornom rašomonijadom (jezičnu prilagodbu potpisuje Miljenko Jergović) potpuno su uništeni ritam, autentičnost i punokrvnost izvedbe, bez čega se bilo koji Nušić jednostavno ne može zamisliti.
Najznačajnija i neoprostiva pogreška redateljice Lenke Udovički jest što je odličan Nušićev komad o nikada aktualnijoj temi korupcije i ljudske pokvarenosti pretvorila u ljetnu sapunicu. Umjesto da u uputama glumcima insistira na stvarnim likovima, na ledenim i perfidnim karakterima koje gledamo svuda oko nas, redateljica je od scenski zahvalnih uloga napravila karikature, želeći da predstava pošto-poto bude “smiješna”, iako je “Pokojnik”, bez obzira na to čita li se danas i ovdje ili u Srbiji 1937., sve drugo osim smiješan. Kada netko nekome preotme imovinu, akademsku titulu, ugled i obitelj, pokušava ga javno uništiti, protjerati iz zemlje i ubiti, prisustvujemo temi šekspirijanskog naboja, koja nam je iskustveno toliko poznata.
Žrtve površne ideje
Tada izvedba postaje na drugi način “smiješna”: dijabolični karakteri polako izrastaju iz osnovnog zapleta, u kojem gomila sitnih duša želi uništiti neugodnog svjedoka, koji je živ iako je proglašen mrtvim. Tada se vrlo stvarna spletka hrani elementima crnog humora, koji toj ozbiljnosti dodaju još više oštrine. Umjesto toga, gledali smo bezvezni crtani film na temu Nušića i festival kreveljenja i glumačke šmire od kojeg se nije moglo živjeti. Apsurdno je da je solidan glumački ansambl (uz Zijaha Sokolovića, Seku Sablić i Branislava Zeremskog, tu su još Miodrag Krivokapić, Katarina Bistrović Darvaš, Filip Nola, Dušan Gojić, Borko Perić i drugi) zapravo žrtvovan jednoj krajnje površnoj redateljskoj ideji.
Sve četiri izvedbe u Zagrebu bile su rasprodane, a Seka Sablić dobila je otvoreni pljesak publike prije no što je izgovorila ijednu riječ na pozornici. Brijunska predstava ima ambiciju krenuti dalje, na turneju. Paradoks – koji se tiče kako nivoa domaće kulture tako i odgovornosti teatra Ulysses – je u tome što će “Pokojnik”, kamo god da ode, izazivati jagmu za kartama iako ovako nepodnošljivo loš ne bi uopće smio na iole ozbiljniju pozornicu.