Klasna borba odozgo

Pitanje naše evropske budućnosti, kojim bi se mogli dalje međusobno ucjenjivati, kao i pitanje moguće kolonizacije od strane Evrope, sve do u promjene u “identitetu” pojedinih skupina ovdašnjeg stanovništva – uključivo s hrvatskim i srpskim – postaje sada sve više retoričko, ako mislimo da se na njega može odgovoriti s DA ili NE. Jer, odlučno pitanje više nije hoćemo li ili ne ući u EU! Ta nje, a ne samo eurozone, kroz neko, sagledivo kratko vrijeme, u današnjem obliku neće ni biti. A svejedno će kolonizacija poduzeta od strane Bruxellesa (i samog shvaćenog kao metafora globalnog kapitala), koji sve više toga određuje i propisuje ovdašnjoj vlasti, ali i stanovnicima, biti jedna od glavnih političkih silnica spram kojih će se – često baš po osi prijatelj-neprijatelj – krojiti politička budućnost ovih krajeva.

Da li će kolonizacije “suverene, samostalne, neovisne” itd. tvorevine biti ili ne, dakle, već je riješeno. Nje ima! Država, a preko nje i društvo, koji su odustali ne samo od vlasništva nad dobrim dijelom “svoje” industrije, infrastrukture (to će rasti s koncesijama za ceste, širiti se na energetiku i prirodne resurse), bankarskog i ostalog financijskog sektora, pa čak i gotovo jedino postojeće tzv. popularne kulture (koja je sva u vlasti stranih, zapadnih licenci), odustali su od dobrog dijela svog “identiteta”. No, takvog materijalističkog utemeljenja stanja u, primjerice, srpsko-hrvatskim “borbama za priznanje” nema ni u tragovima. Zato se tu ne može pojaviti pitanje kako je, recimo, u mom trešnjevačkom kvartu, svim hrvatskim i srpskim strankama usprkos, Tesla postao Ericsson, a da pritom nikakvo ljudsko pravo nije ugroženo.

Pitanje naše kolonizacije, “gubljenja identiteta u EU-u”, što jest desna formulacija realnog problema nastajanja društva potpune ekonomske ovisnosti o politikama koje se vode “izvan” i “iznad” njega, zato nije pitanje neke imaginarne evropske ili neevropske budućnosti, spram kojih se još može puno toga birati. To je pitanje usred kojeg se mi, poprilično nereflektirano, uz podosta jasne razloge zašto, trenutno već nalazimo. Naime, i sama interpretacija naše kolonizacije je već kolonizirana, a u njoj, svim crnim bojama usprkos, ne prevladavaju kritički tonovi. Tako je sada moguće čitati – u štampi koja je u domaćem i stranom privatnom vlasništvu – da je jugoistočna Evropa jedna od regija koja se najteže oporavlja od krize 2008., a to stoga što su “navedena gospodarstva slijedila neodrživ model gospodarskog rasta”. Glavne karakteristike tog modela, kaže se dalje u jednom priopćenju, su visoka domaća potrošnja i niske razine štednje. Zaustavljanjem priljeva stranog kapitala to više naprosto ne može tako. I još: ove zemlje trebaju naučiti kako povećati konkurentnost i vidjeti na čemu će bazirati budući rast.

Ti mudri uvidi zaključci su analitičara Raiffeisena, a pritom oni uopće ne misle na sebe kao na bitnu sastavnicu “neodrživog modela”. Prije su zarađivali na kreditiranju potrošnje države i građana, sada će zarađivati na “štednji”, tj. na novim i novim oblicima financijalizacije na rubu evropskog sistema. Nikada ne odustajući od glavnog evropskog projekta deindustrijalizacije periferije (za račun izvoza iz centra), koji ni sada, pet godina nakon početka krize, NIJE u krizi! Dokaz da ne pretjerujemo? Kada ste čuli da netko iz EU-a (pa onda ni njihovi ovdašnji poslušnici) govori o slabostima proizvodnog sektora i odsustvu svake suvisle regulativne politike koja se odnosi na industriju?

Pišući na temu prelijevanja ekonomske krize u političku krizu evropskih integracija, bečki ekonomisti Joachim Becker i Johannes Jäger ne izbjegavaju, kada je riječ o tzv. tranzicijskim državama, otvoreno govoriti o koristima kolonizacije za neke slojeve u centru, pa i za njihovu zemlju Austriju. U kojem “našem” mediju možete slušati ili čitati ovakve rečenice: “Ovo pogoršanje stanja na tekućim računima zemalja periferije eurozone (a tu i mi de facto spadamo, op.a.) ocrtalo se u vidu viškova na njemačkom tekućem računu, kao i odgovarajućim rastom novčanih potraživanja.” U financijskog politici kakva se vodi mi sada više novca izvozimo negoli što uvozimo iz EU-a. A to se u vladajućoj ideologiji zove “strukturna pomoć” njih nama.

Trenutna kriza produbila je rascjep između centara i periferije eurozone. I više od toga: ona je iskorištena da bi se posljedica loših ekonomskih politika, vanjski dugovi malih i ovisnih država periferije, preokrenula u uzrok. A onda je “dužnička kriza” postala izgovor za radikalizaciju neoliberalnih politika. Za uvođenje zaoštrene klasne borbe – odozgo. Ove politike, cinički iskreno u nas nazvane “bolnim rezovima”, pišu o tome svi lijevi ekonomisti u svijetu (a takvi u nas, ako ih i ima, ne mogu u mainstream, osim kao primjeri induciranog čudaštva), služe u prvom redu za provođenje dva cilja. Uništenje države blagostanja i strateško slabljenje radničkog pokreta. Važno je primijetiti da uz sve promjene u odnosima nadležnosti između centra i periferije, ova, tj. mi, sada gubi i jednu od dosad najvažnijih svojih ovlasti. A to je jurisdikcija nad vlastitim stanovništvom koja se tiče radnih odnosa. Promjene najamnih odnosa u samoj su srži mjera Evropske komisije (EK) i MMF-a, te su oni tako, na izvjestan način, već evropeizirani. To, naravno, ne znači da institucije EU-a idu prema zajedničkom, zajamčenom evropskom minimalnom dohotku, već da su politika zarada i društvena potrošnja, kao dijelovi najamnih odnosa, regulirani dobrim dijelom na evropskom nivou. Posebno za zemlje periferije, koje najviše pogađaju problemi u eurozoni.

Elemente antikrizne politike spomenuti austrijski autori ovako sažimaju: politika je usmjerena na interese financijskog sektora. Njena namjera je da održi fiktivni kapital i dugove, pa i po cijenu još većeg suzbijanja proizvodnog sektora. Dominantna politika EU-a vodi k produbljivanju shema neoliberalnih politika. Politike koje se primjenjuju na zemlje periferije postaju uzori i za zemlje središta, a ne obrnuto. Euro se nije pokazao kao dobro sredstvo prevencije krize, već baš obrnuto – on produbljuje krizu na periferiji i dovodi u pitanje tzv. evropske integracije. Njemačka vlada je prevladavajuća sila u upravljanju krizom u Evropi. Ona je izraz hegemone pozicije njemačkog kapitala u evropskom proizvodnom sistemu (takvih jednostavnih marksističkih uvida nedostaje, op.a.). Osa Berlin – Pariz pomjera se u savez njemačkog i angloameričkog svijeta. Antikrizna politika pomjerila je najamne odnose na evropski nivo. U zemljama središta možemo očekivati radikalizaciju kritike “mjerama podrške” periferiji. I konačno: rascjep između središta i periferije EU-a produbljen je krizom, ali još više i mjerama reakcije na nju. Jačaju dezintegrativni procesi pokrenuti politikom neomerkantilističkih zemalja.

Sve to znači da će našu rastuću ekonomsku ovisnost o središtu pratiti sve veći raspad zajedničkih politika u istom. Produbljivanjem neoliberalizma kriza je otvorila novo poglavlje klasne borbe nametnute odozgo, koja politički isključuje i socijalno degradira sve šire slojeve žrtvovanog stanovništva. Na periferiji, a onda (ponovno) i u središtu, iz kojeg sve kreće.

Kakve sve to veze ima s našom provincijalnom srpsko-hrvatskom situacijom? Pa, tu će trebati širih saveza odozdo od samo hrvatsko-srpskog. A njih će biti i već ih ima u borbi “ispod površine” (Boris Buden), svim institucionalnim aranžmanima usprkos.