Krah američke bliskoistočne politike

Osim što je barem posredno odgovoran za ubojstvo američkog ambasadora u Libiji i još trojice Amerikanaca te za nerede u kojima je bilo i poginulih, amaterski šund film “Nevinost muslimana” snimljen u Americi i prikazan na YouTubeu za posljedicu bi mogao imati i dublje političke promjene. Naime, nakon što je vlada SAD-a izdala upozorenje o opasnosti u desecima ambasada diljem Bliskog istoka i Afrike, iz nekoliko njih evakuirala dio osoblja i poslala vojno pojačanje, u toj su se zemlji već počele preispitivati i neke temeljne odrednice vanjske politike, od toga treba li diplomatska predstavništva pretvoriti u vojne utvrde, do toga kakve bi uopće trebale biti diplomatske aktivnosti u muslimanskim zemljama. Još gore, sukob između slobode izražavanja, koja je na Zapadu neupitna vrijednost i čije je mogućnosti internet učinio praktički beskonačnima, i svetosti religije koja u islamu nadilazi ljudska prava, sve se više zaoštrava.

Christopher Stevens, iskusni i druželjubivi diplomat cijenjen u Libiji, ubijen je u konzulatu u Bengaziju, središtu pobune protiv režima Moamera Gadafija. Konzulat je napadnut vojnim stilom, a osim Stevensa poginula su i dvojica američkih specijalaca i još jedan diplomatski dužnosnik. Američka vlada u Libiju je odmah poslala dva ratna broda i antiterorističku jedinicu, a državna tajnica Hillary Clinton ispričala se i ogradila od uvredljivog filma, ali i naglasila da njegovo prikazivanje vlada nije mogla niti htjela spriječiti jer je sloboda izražavanja u Americi ustavna kategorija.

Morsijevo kolebanje

U prvim satima odgovornost se pripisivala lokalnoj islamističkoj skupini Ansar al-Šarija, no ona je to demantirala. Američka ambasadorica u UN-u Susan Rice nedugo zatim odbacila je tezu da je video-uradak iskorišten kao pokriće za ranije planirani napad, rekavši da “nema nikakve sumnje, kao što smo vidjeli u slučajevima ‘Sotonskih stihova’ i karikatura proroka Muhameda, da postoje stvari koje mogu zapaliti iskru zgražanja i bijesa, a to se dogodilo i u ovom slučaju”.

Gotovo istovremeno, nasilne demonstracije protiv filma, loše sklepanih 15-ak minuta u kojima je prorok Muhamed prikazan kao ženskaroš, pedofil, homoseksualac i ubojica, proširile su se brojnim muslimanskim zemljama. U Egiptu su ranjeni deseci ljudi, u Jemenu su poginule četiri osobe, u Tunisu dvije, a tamošnja američka škola opljačkana je i uništena. Po dvije osobe poginule su u Libanonu, gdje je tih dana boravio poglavar rimokatoličke crkve, te u Sudanu, gdje su napadnute i njemačka i britanska ambasada. Demonstriralo se i u Kuvajtu, Maroku, Jordanu, Bangladešu, Iranu, Iraku, Afganistanu, Kataru, Keniji, Bahreinu, Nigeriji i Maleziji, a oglasio se i turski premijer Recep Tayyip Erdogan rekavši da se “vrijeđanje proroka ne može opravdati slobodom izražavanja, ali to ne smije biti ni razlog da se nekoga napada”.

Naročito zabrinjavajuće bilo je to što su Muslimanska braća (MB), umjereni islamisti koji se u postrevolucionarnim zemljama smatraju jedinim potencijalnim partnerima Zapada među islamističkim strankama, u Jordanu pozivali na prosvjede, dok su u Egiptu potpuno zakazali i u sprječavanju nasilja i u njegovoj osudi. Naime, u Libiji, gdje su u srpnju na izborima pobijedile sekularne stranke, policija je odmah priskočila u pomoć diplomatima, a predsjednik nacionalnog kongresa Mohamed al-Magariaf brzo je i nedvosmisleno osudio nasilje.

Za razliku od Libije, u Egiptu je na parlamentarnim izborima MB osvojio 38 posto glasova, a salafisti predvođeni strankom Al-Nur 28 posto, dok je predsjednik postao MB-ov Mohamed Morsi, pa se i svojevrsna paraliziranost egipatskog političkog vrha u reakciji na ubojstva u Libiji pripisuje delikatnoj političkoj situaciji u kojoj se Braća nalaze. Osim što egipatska policija nije spriječila prodor prosvjednika u kompleks američke ambasade, Morsi se oko događaja u Libiji oglasio tek 24 sata kasnije, a i tada tražeći od američke vlade da se ispriča za film, pa tek kasnije, nakon Obaminih pritisaka, da osudi nasilje. Jedan dužnosnik MB-a “New York Timesu” je rekao da Braća “primaju udarce sa svih strana”, misleći pritom na SAD, koji je inzistirao na osudi nasilja, i na radikalne islamiste koji uživaju veliku podršku stanovništva i koji su inzistirali na protivljenju Washingtonu i obrani islama.

Robert Malley iz Međunarodne krizne grupe rekao je da će “sve što se događa u Egiptu, od stavova naroda prema SAD-u, preko stanja ekonomije, odnosa MB-a i vojske, odnosa Kaira i Jeruzalema i situacije na Sinajskom poluotoku, duboko utjecati na regiju, a time i američki status u njoj”, zbog čega se na Morsijevo kolebanje gleda sa zabrinutošću.

Terry Jones povukao podršku

U međuvremenu, američke su vlasti ušle u trag autoru filma, koji je inače na YouTube bio postavljen mjesecima ranije, ali je masovnu pozornost privukao tek kada ga je na arapski preveo Morris Sadek, američko-egipatski koptski radikal. Skupina američkih Kopta, kršćana koji u Egiptu čine desetak posto od 83 milijuna ljudi, film je pomogla financijski i promoviranjem, a Kopt je i režiser filma, Nakoula Basseley Nakoula, čovjek koji je odmah i uhapšen zbog kršenja uvjetne kazne, odnosno zabrane korištenja kompjutora koju je dobio zbog bankarske prevare.

Službena koptska crkva u Americi ogradila se od autora filma, a general Martin Dempsey, šef stožera američke vojske, telefonirao je radikalnom pastoru Terryju Jonesu s molbom da povuče svoju podršku filmu.

Šest dana kasnije, neredi su jenjali a mrtvi zbrojeni, no u američkoj javnosti ostao je gorak dojam da je američka bliskoistočna politika podbacila, unatoč nastojanjima Baracka Obame da tamo okrene novu stranicu. Prekretnicom se smatrao poznati Obamin govor koji je održao 2009. godine u Kairu, najavivši drukčije američko ponašanje u toj regiji “u korist zajedničkih interesa i obostranog poštovanja” i “prekid ciklusa sumnje i nesloge”. No unatoč lijepim riječima, Obama nije uspio iznaći rješenje za palestinsko pitanje, nastavio je podržavati autokrate u Saudijskoj Arabiji i Bahreinu, a stanovnici muslimanskih zemalja nisu zaboravili desetljeća politike sile i eksploatacije, kao ni prizore torture u Abu Graibu, iz logora Guantanamo, paljenja Kurana i masovnih kolateralnih žrtava zbog kojih je “rat protiv terorizma” sve teže ne vidjeti kao rat protiv muslimana. Istraživanja pokazuju da danas značajno manji broj muslimana Ameriku doživljava u pozitivnim terminima nego prije tri godine, pa se nameće zaključak da ona sve više gubi utjecaj na Bliskom istoku. Unatoč podršci smjenama režima u Egiptu, Tunisu, Libiji i Jemenu, Arapsko proljeće Americi je donijelo više problema nego koristi, jer je za posljedicu imalo neočekivan i strelovit uspon salafista, “populističkih puritanaca” koji zagovaraju povratak na interpretaciju islama prorokovih pratioca.

Unutarnji sukob muslimana

Za razliku od Muslimanske braće, čiji je strateg u Egiptu Kairat al-Šater na koncu ipak objavio da oni za film “ne smatraju odgovornima ni američku vladu niti građane”, salafisti nisu spremni na ovakve kompromise. Dapače, njihova stranka Al-Nur egipatski MB smatra “proameričkim”, a od konstituiranja parlamenta, u kojemu zauzimaju četvrtinu fotelja, diskusiju o budućnosti zemlje skrenuli su na pitanja nošenja marame, zabrane alkohola i uvođenja šerijatskog zakona, dovevši tako u nepriliku Muslimansku braću koji se izjašnjavaju za građansku državu s elementima islama u kojoj se ne bi ukidala ničija prava.

Salafiste se u Libiji povezuje s razaranjem svetišta sufija u centru Tripolija i sufističke džamije i knjižnice u Zlitanu, jer su im njihove mistične dogme i prakse neprihvatljive. Napadi salafista na sufističke muzičare, umjetničke galerije, kino i dućane koji prodaju alkohol zabilježeni su i u Tunisu, gdje je na vlast došla umjerena islamistička Enahda.

Salafisti su odgovorni i za razaranje Timbuktua u Maliju, iz Bahreina financiraju sirijske pobunjenike, a njihov utjecaj jača i u Alžiru, Kuvajtu, Jemenu i Palestini.

Razvijen pod utjecajem Muhameda ibn Abd Vahaba, teologa koji je pridonio stvaranju saudijske države i po kojemu je nazvan istovjetni vehabizam, salafizam interpretira islam na način koji se kosi s demokratskim procesima jer oni ljudske zakone pretpostavljaju božjima. On zaoštrava i unutarnji sukob muslimana, koji prema mnogim stručnjacima postaje važniji od sukoba islama i Zapada. Budući da je upravo Saudijska Arabija zaslužna za njegovo širenje jer ga je desetljećima “izvozila” kako bi se zaštitila od sekularnih arapskih režima, mnogi analitičari i ključ problema širenja radikalnog islama lociraju upravo u toj zemlji.