Mame su bile više emancipirane

Rujana Jeger je spisateljica, kolumnistica i, ako niste znali, arheologinja. Piše za cijelu plejadu ženskih časopisa i to vrlo netipično, otvoreno, provokativno i intimno. Žanrovski “hoda po rubu”, pri čemu nema opuštanja, preskakanja rečenica ili misaonoga lutanja. Počesto nadilazi formalna i žanrovska ograničenja, pa joj kolumne budu briljantne, likovima povezane priče, koje se mogu čitati i kao roman u nastavcima. Zbirka kolumni “Hod po rubu” u izdanju Naklade Ljevak treća joj je po redu, nakon “Posve osobnog” i “Opsjednute”, te hvaljenog romana “Darkroom”, a ona je dijelom i povod ovom razgovoru.

Vaše su kolumne uvijek borderline: kako definirate tu “pomaknutost” i vrijedi li uopće ta oznaka za ono što radite?

Ne znam na što točno mislite – ako mislite na to da plešu po rubu u smislu teme i medija u kojima objavljujem, onda jesu borderline, jer nikad nisam sigurna hoće li biti prihvaćene ili vraćene na doradu. No, ako mislite na mješavinu novinarstva i proze, to je naprosto moj stil, koji je nastao spontano, bez nekog posebnog uzora. Ja ništa ne definiram, ne mislim da je posao pisca da definira, niti mi je važno kako me drugi definiraju.

Sve radi profita

Kakav je odnos između nametnutog vam, “medijskog” feminizma i vašega autentičnog feminizma?

Nije mi nametnut nikakav feminizam osim onoga koji sama sebi namećem. “Medijski” feminizam? To ne postoji, postoji industrija ljepote koja s feminizmom možda ponekad koketira kako bi prodala neki proizvod, ali riječ je samo o profitu. Kad bi feminizam doista počeo masovno prodavati neki proizvod, možda bi se kapitalističko društvo odjednom stubokom promijenilo, ali zasad nismo puno odmakli od osamdesetih, “drugog vala” feminizma u svijetu, odnosno prvog kod nas. Međutim, kod nas je feminizam još uvijek F-word, pogrdna riječ koja priječi ljude da razmisle i prihvate činjenicu da su feministkinje, u najširem smislu, žene koje su svjesne da trebaju biti ekonomski samostalne i da mogu same donositi odluke. One (i oni) koji su toga svjesni, već su feministkinje/feministi, premda možda neosviješteni. Zato ću uvijek i iznova raditi na tom osvještavanju.

Vjerujete li i dalje u instituciju tzv. ženskog pisma? Koju ulogu danas mora imati angažirani umjetnik, pisac, novinar?

Kao prvo, ne vjerujem ni u kakvu instituciju, tako da je tu riječ o nekoliko stvari. Činjenica je da je žensko iskustvo dijelom različito od muškog, pa se i opisivanje tog vrlo specifičnog iskustva naziva ženskim pismom; dakle, žensko je pismo važno kao artikulacija tog iskustva, no to nema nikakve veze s “vjerom” u žensko pismo. Ponekad spisateljice i/ili spisatelji nisu ni svjesni da ih kritičari trpaju u ladicu ženskog pisma. Općenito, puno se toga trpa u tu i razne druge ladice, što je nešto što smatram nepotrebnim. Ne mislim da su djela Irene Vrkljan i nekakav “Dnevnik šopingholičarke” uopće bliske knjige, iako ih se danas sve trpa u istu ladicu, radi lakše prodaje. Što se tiče angažirane umjetnosti, danas je teško biti angažiran jer ne postoji javni prostor, sve se privatizira, od medija do muzeja, kazališta itd. Angažiran pisac/spisateljica/umjetnik/umjetnica/osoba je onaj koji zastupa javni (a ne osobni) interes, što političari, očito, više ne rade, pa im se i ne može vjerovati. Zato je angažman potreba svatko, ne samo umjetnici, može se angažirati kao građanin i dizati glas kad je to potrebno.

Pomama medijski neprimjerenih sadržaja, kako za žene tako i za muškarce, kroz reklame i ideološke obrasce koje bi trebali zadovoljiti, ne jenjava. Gdje je korijen problema, a gdje rješenje?

Što znači medijski neprimjeren? Pa, problem je baš u tome što su oni medijski toliko primjereni da u medijima ima gotovo samo takvih sadržaja, jer oni podižu prodaju i tako se vrti profit – sve mi se više čini da današnji mediji postoje radi oglašivača, a ne radi čitatelja/gledatelja. U ovom sistemu neograničenog rasta profita jedino logično rješenje može biti promjena sistema.

Izmanipulirani potrošači

Kako vidite/opisujete mladu hrvatsku ženu? Usudite li se govoriti kroz, ipak, stereotip, tj. kroz iskustvo njihova obraćanja vama?

Ne mislim da se mlada hrvatska žena može razlikovati od bilo koje druge moderne mlade žene u zapadnom svijetu, baš kao ni mladi hrvatski muškarac. Ali, ono što vidim je objektivizacija čovjeka, bez obzira na spol, kao kupca. Svi su izmanipulirani u ono što misle da bi trebali biti, pa vidim vrlo malo individualizma. Mislim da bi svi mladi ljudi trebali pročitati “Tiraniju izbora” Renate Salecl, da pokušaju razlučiti ono što stvarno hoće napraviti sa svojim životom od onoga što misle da bi trebali: nekad su taj pritisak trebanja/moranja vršili porodica i uži društveni krug, a sada ga vrše mediji u ime kapitalističkog sistema.

Kako vidite žensku emancipaciju danas u odnosu na onu “od nekada”? Je li ista ili drugačija? Gdje je “metastazirala”, a gdje se unazadila?

Ovaj bi odgovor zahtijevao detaljnu analizu proteklih dvadeset godina: glavna je promjena u tome da su ranije žene bile emancipirane “odozgo”, od samog političkog sistema i to preko zakona koji su uvodili ravnopravnost, makar ona često bila i formalna… I sada postoje takvi zakoni, ali su u opasnosti da ih se ukine, recimo zakon o pobačaju, odnosno “slobodi izbora” ili potpomognutoj oplodnji – naime, pritisak Katoličke crkve je u međuvremenu ojačao, pa se sada žene moraju same boriti za svoju ravnopravnost. Ispada da su njihove mame bile više emancipirane. Mlade su žene sve manje svjesne potrebe za ravnopravnošću i misle da su ženska prava davno zagarantirana, što je potpuno pogrešn u današnjem društvu ništa nije zagarantirano.

Budućnost pisanja i pisaca u nas, u ovim uvjetima, izgleda sve crnja. Kako se snalazite u poziciji freelancera: pisanje kao život, život za pisanje, pisanje iz života ili?

Sve zajedno! Krpam kraj s krajem, kao i većina spisateljica i spisatelja koji se moraju baviti novinarstvom jer od literature ne mogu živjeti.

Tko vam je sugovornik među suvremenim piscima? Koga čitate, tko vas inspirira? Je li vam majka, spisateljica Slavenka Drakulić, ikada bila u tom smislu uzor?

Čitam jako puno suvremenih spisateljica i spisatelja, pa tako mogu reći da u pisanju imam tisuću i jedan i nijedan uzor: naime, kad čitam, ne razmišljam kao spisateljica nego potpuno i samo kao čitateljica, izgubim se u tekstu. Što se tiče majke, uzor mi je njezina radna disciplina, to svakako. Ali, divim joj se izdaleka, ja nemam taj Sitzfleisch. Za razliku od nje, ja više volim čitati nego pisati!