Napokon mlad
Bob Dylan: “Tempest” (Columbia, 2012)
Album se zove kao posljednji komad Williama Shakespearea, iako šekspirolozi tvrde da mu je zadnji bio “Henrik VIII”; no, u pučkoj je predaji dobro zvučalo da mu oproštaj od scene bude “Oluja”, u kojoj se mag oprašta od duhova i gdje smo “tek tvar od koje su građeni snovi”. Čovjek ne zna bi li se Dylanu prije divio zbog zajedljive inteligencije ili pregršta dobrih pjesama. Oduvijek je imao oštar jezik, pa mi se čini da su njegovi intervjui, kao u malo koga, integralni dio karijere. Čak i stvari izvaljene usput – poput pitanja Brianu Jonesu “I, kako napreduje paranoja?” ili konstatacije da je Jim Morrison “samodopadni dionizijski idiot” – posjeduju elementarnu snagu hurricanea. Dylan je otpočetka bio prvak svijeta u srednjoj i susjednim kategorijama, micao se po skali amo-tamo i redovito pobirao lovorike.
Plaćanje tuđom krvlju
Iako, od njegova se staračkoga procvata, započetog s “Time Out of Mind”, pravi više nego što to u glazbenom smislu doista jest. Na svakom od albuma ima i pokoja iznadprosječna pjesma, iako Dylan još od “Blood on the Tracks” nije Dylan nego Prospero protjeran na vječnu, beskrajnu turneju, na kojoj svira korijensku glazbu i oslobađa se vlasti nad duhovima koji su ga predano služili i još predanije progonili. Sam je rekao kako bi najradije snimio album obrada Pattonovih pjesama, ali da je to besmisleno.
No, većina stvari koje je posljednjih godina snimio neka su vrsta glazbeno-putopisnih slikovnica prašnjavim predjelima sjećanja. Ako je nekoć i mogao zazvučati kao da svira zapamćene a ne skladane pjesme, danas je Dylan prije rezignirani svirač, koji predano prepričava nešto što mu se jednom u prošlosti bilo urezalo u mozak pa onda, u paklu alkohola i droge izblijedilo: to su više labave i varljive rekonstrukcije nego detaljne ekspertize. Više se radi o pjesmama koje popunjavaju prazna mjesta na policama uspomena nego uspomenama. No jedno je konstanta: što je stariji, to je nekako mlađi; svojedobno je ustvrdio da sada, kada je napokon postao mlad, to kani ostati cijeloga života.
A tu je i poslovično stravična pamet: na albumu, u pjesmi “Pay in Blood”, pjeva kako uvijek plaća krvlju, ali ne svojom. Ova atmosfera, osim što evocira ambijent Scottova “Gladijatora”, dopunjuje tezu kako pametni ljudi uče na tuđim greškama, s time što Dylan zvuči staromodno revolveraški, nisko opasanih pištolja, opasno i upozoravajuće: može lekcija, kako ne, samo što ćeš je ti u cijelosti podnijeti, i to vlastitim krvotokom.
Faulknerov nasljednik
Lista suradnika uobičajeno je impresivna (a sviračko se umijeće izvrsno čuje na albumu): za gitarama su Charlie Sexton, Stu Kimball i David Hidalgo (koji svira i violinu i harmoniku), bubnjar je George G. Receli, a za basom je Tony Garnier. Album je snimljen kod velikog Jacksona Brownea, u studiju u Los Angelesu. Stilski, to je najraznovrsniji Dylanov album u posljednjih petnaestak godina. Western-swing, blues, folk, gospel…
“Roll On John” posvetio je Johnu Lennonu, a kako gleda na umjetnost, pokazao je pjesmom “The Titanic”, u kojoj spominje i Leonarda DiCaprija – Dylan je, izgleda, pravi nasljednik Williama Faulknera, koji se znao upitati kakve veze činjenice imaju s istinom…
Unatoč mračnoj atmosferi većine pjesama, “Tempest” svejedno zvuči pomalo katarzično. Ni sam Dylan nije daleko od takvog raspoloženja. Naime, rekao je kako mu ovo nije posljednji album. Karijeru je započeo prije pedeset godina, a “Tempest” je njegov trideset peti album. Treba ga, uz sve oduševljenje, preslušavati s tom činjenicom na umu.