Pripadanje, nepripadanje i razni papiri

U Rijeci, tamo negdje potkraj 1992. ili početkom 1993., student B. S., rodom iz bosanskog grada B., otišao je u dekanat svoga fakulteta ne bi li pokušao regulirati status u zemlji u kojoj je dotad proveo već gotovo osam godina, no samo posljednje dvije kao stranac: dekan mu je strpljivo objasnio da domaći studenti imaju pravo na besplatno obrazovanje, a stranci studiranje moraju plaćati “kao i u svakoj drugoj zemlji na svijetu”. Student je tada zamolio za kemijsku i u indeksu, uz “Jugoslaven – Musliman”, dodao “Hrvat”. “Evo, dakle, sada mogu studirati bez da platim tih pet hiljada maraka?” pitao je. Studentu je zatim objašnjeno da se ne može tek tako nazvati Hrvatom, jer to tako ne ide. Ono što mu se nije moglo objasniti jest zašto neki njegovi kolege s godine, također podrijetlom iz BIH-a, studiraju besplatno. Naime, nije prikladno da ti upravo dekan, predstavnik onih nekoliko posto summa cum laude, u lice kaže da bez pet tisuća maraka ili domovnice nemaš ondje što tražiti. (Postojao je još jedan način da se brzo postane Hrvatom, ali naš student, srećom, ima ravne tabane, a i to je poprilično nepristojno reći, barem u dekanatima u kojima je bila autorica ovog teksta.)

Neposluh je rijetka pojava

Pristojno je strpljivo (jer smo na fakultetu; da smo na nekom šalteru, bilo bi nepristojno i nestrpljivo) objasniti novi zakon i slegnuti ramenima. Naime, kako mi je puno puta rečeno, zakonodavac i njegova javna uprava nisu Crveni križ i malokad reguliraju scenarij ili odvajaju dio svog radnog vremena za međuprostor u kojem se u turbulentnim vremenima ljudske povijesti odvijaju životi milijuna ljudi u svijetu, pa tako i ovog našeg protagonista, u gradu u kojem je – pedesetak godina ranije, prebjegom preko gradske rječice – tisuće mađarskih, poljskih, austrijskih, pa i jugoslavenskih (ili južnoslavenskih, kako želite) Židova spasilo glavu odlaskom u treće zemlje, jer se Kraljevina Jugoslavija nije htjela nikome zamjeriti odobravajući im azil.

Neposluh i sućut u teškim su vremenima rijetka pojava, poput sućuti nobelovca Fridtjofa Nansena, koji se poslije Prvoga svjetskog rata založio da milijuni apatrida dobiju “normalne” papire s kojima će moći ne samo putovati, nego i bilo kojem skeptičnom zakonodavcu i njegovoj upravi dokazati da su i oni ljudska bića, ili neposluha Raoula Wallenberga, koji je raznim makinacijama osigurao da što više zgrada u tada nacističkoj Budimpešti dobije status švedskog teritorija i tako spasio desetke tisuća ljudi od deportacije. Hannah Arendt je imala o čemu pisati i ne zaboravimo što je zaključila: Eichmann nije bio žestok antisemit ili zločinac, bio je tek činovnik koji je poštovao zakon.

Crtica s početka jedan je prizor iz života pisca Bekima Sejranovića, jednog od gostiju ljetne škole “Umjetnici u egzilu” Centra za mirovne studije (CMS), koja se od 3. do 7. rujna odvijala u selu Islamu Grčkom (odmah pored Islama Latinskog), u prostorima Kule Stojana Jankovića, posjeda obitelji Vladana Desnice. Mjesto koje smo odabrali za ovaj susret nije slučajnost: osim dobre suradnje s obitelji Desnica i nezaboravnih zalazaka sunca nad Ravnim kotarima, tu je i simbolika granice, osmansko-venetske ili – u novije vrijeme – srpsko-hrvatske, te želja da Kula, u suradnji s mnogim drugim akterima, što prije zaživi kao sveučilišni i aktivistički centar u i dalje itekako etniciziranom i istraumatiziranom prostoru poput zadarskog zaleđa.

Kako izaći iz pozicije žrtve

Kako je jedna od stvari kojima se CMS bavi i pomoć pri sređivanju statusa osobama izgubljenima u moru državne administracije, bez ijedne dobre vile, često su nam, bez da su o tome imali pojma, davali glas umjetnici, spisatelji i novinari koje smo čitali i tako ostajali normalni. Okruženi tim ljudima koji nas i dalje nadahnjuju, htjeli smo obilježiti petnaest godina postojanja i u nama već prisnoj i intimnoj atmosferi Kule razgovarati o razlozima odlazaka, ostanaka i povrataka.

O traumi i kako izaći iz pozicije žrtve razgovarala je moderatorica Mima Simić sa strip-crtačicom Ninom Bunjevac, koja je pričala o djetinjstvu u Srbiji, odlasku u Kanadu i stripu “August 1976”, u kojem se obračunava s naslijeđem svoga oca, pripadnika emigrantske skupine Nikole Kavaje, koji je poginuo pri postavljanju bombe u jugoslavenskom konzulatu u Kanadi. Za Milicu Tomić, članicu beogradske umjetničke grupe Spomenik, egzil znači ostanak u domicilnoj zemlji u kojoj, da bi radila ono što smatra važnim, mora “kreirati kontra-javnu sferu”, jer javnost u Srbiji isključivo, svjesno ili nesvjesno, podržava kulturu počinitelja. Razgovori “sarajevske grupe” (koje je moderirala Borka Pavićević iz beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju) – pisaca Mile Stojića i Semezdina Mehmedinovića, pjesnika Stevana Tontića, novinara Dževada Tašića te autora i izdavača Miroslava Prstojevića, vlasnika bečke knjižare “Mi” – otvorili su temu različitih egzila, od onih iniciranih “ognjem i mačem” (što je u sarajevskom scenariju svakako bio slučaj; no ne mora nužno biti mačem, može se i administrativnim potezom, poput slovenskog izbrisa iz 1991.), do onih kada, navodno, postoji trenutak slobode izbora, o čemu smo posljednji dan razgovarali s glumicom Mirom Furlan i aktivistkinjom i umjetnicom Lanom Zdravković iz ljubljanskog zavoda KITCH i Mirovnog inštituta koja je, kao netko tko je napustio Srbiju, Miri objasnila što je točno zgriješila kad je otišla.

Poslije svega, bilo je nužno opustiti se uz čašu domaćeg crnog vina i zvuke sevdah-majstora Damira Imamovića.