Radnički otpor u Kini

Više od trideset godina nakon što je Komunistička partija Kine počela s projektom prelaska na tržišnu ekonomiju, ta je zemlja danas poprište velikih radničkih nemira. Premda službene statistike o broju štrajkova nema, svake se godine u Kini događa na tisuće, a možda i na desetke tisuća štrajkova. Kineski radnici danas su izloženi istom pritisku tržišta i konkurencije kao i radnici na Zapadu. Štrajkovi su često uspješni, ali uvijek su ilegalni. Radnički nemiri u Kini razvijaju se već dvadesetak godina, no u posljednje su dvije masovniji, artikuliraniji i uspješniji. Do 2010. zahtjevi radnika većinom su se svodili na potraživanja plaća, no nakon te godine zahtijevaju se i reorganizacija sindikata i veća socijalna zaštita.

Prekretnicu kineskog radničkog pokreta označio je val štrajkova u Hondinoj tvornici u Nanhaiju 2010. Nakon tih štrajkova većina analitičara primijetila je promjenu u radničkom otporu. Zahtjevi su postali ofanzivniji: radnici su počeli tražiti plaće veće od onih propisanih zakonom, a sve češće i da sami biraju sindikalne predstavnike.

Štrajkovi mimo sindikata

Štrajk u Nanhaiju počeo je tako što je jedan radnik samoinicijativno uključio prekidač za hitne slučajeve koji je zaustavio proizvodnju u cijeloj tvornici, na što su se svi radnici solidarizirali i izišli iz tvornice. Do kraja radnog dana uprava ih je pokušala nagovoriti da se vrate na posao, no oni su postavili zahtjeve za momentalnim povećanjem plaće od 800 RMB na mjesec, što je za obične radnike značilo povećanje plaće od 50 posto. Sekundarni zahtjev bio je reorganizacija tvorničkog sindikata.

Nakon medijske pozornosti koju je privukao taj štrajk, uslijedili su brojni drugi. Zanimljiv je tako i štrajk u Tojotinoj tvornici poznat kao “Tri ‘ne'”. Potaknuti štrajkom u Hondinoj tvornici, Tojotini radnici su u tajnosti odlučili da će ući u štrajk u kojem prva tri dana neće raditi, neće imati nikakve zahtjeve i neće imati predstavnike. Znali su da će zaustavljanje proizvodnje u jednom segmentu te blokiranje izlaza kamionima vrlo brzo uzrokovati zaustavljanje cijele proizvodne linije zbog nedostatka dijelova. Štrajk je uspio. Trećeg dana postavili su zahtjev za povećanjem plaća za 800 RMB, koji je odmah i ispunjen.

Rezultati štrajkova jasno su vidljivi: u tvornicama diljem zemlje događa se znatan porast minimalnih nadnica, a mnogi radnici prvi put dobivaju socijalnu zaštitu. Kompanije koje odbijaju poštovati radna prava i zakone sve su češće nepoželjne u sve većem broju provincija. Najbolji primjer za to je Foxconn, koji je prije deset godina proizvodnju s Tajvana preselio u Šenzen, no zbog valova samoubojstava radnika ponovno je prisiljen seliti proizvodnju.

Kineski sindikati formalno su podređeni Komunističkoj partiji, no uglavnom ih kontrolira menadžment poduzeća, što ih u pravilu čini neučinkovitima. Sindikati nikad ne organiziraju štrajkove. Svaki je štrajk autonomno organiziran i često se izravno suprotstavlja stavovima službenih sindikata, koji potiču radnike da sporove rješavaju pravnim kanalima, što podrazumijeva procese poput medijacije na radnom mjestu, arbitraže i sudske sporove, a to sve zapravo znači individualizaciju konflikta i sprečavanje kolektivizacije otpora (“China in Revolt”, http://jacobinmag.com).

Štrajkovi obično počinju prestankom rada, odlaganjem oruđa i ostankom u tvornici ili na području tvornice. Ponekad se događa izlazak na ulice, što ujedno znači eskalaciju sukoba s menadžmentom. Izlaženjem na ulice, radnici se obraćaju lokalnoj vlasti. Remećenje javnog reda i mira automatski privlači pozornost partije. Radnici ponekad marširaju do državnih institucija ili blokiraju ceste. No, i kad do dogovora dođe, česti su sukobi, policijska premlaćivanja i zatvaranja. Još je radikalnija, no ipak često primjenjivana, taktika sabotaža alata u tvornici, uništavanja tvornica, pa i ubijanja šefova. Takve radikalne mjere primjenjuju se u slučajevima masovnih otpuštanja ili bankrota poduzeća.

Dvije kategorije radnika

Jedan od većih problema okrupnjavanja kineskoga radničkog pokreta je postojanje dvaju tipova radnika: radnici koji rade u mjestu iz kojeg dolaze i migrantski radnici, koji u mjestu u kojem rade imaju inferioran status. Razlike u regulaciji statusa odnose se na sam radni odnos i na prava izvan radnog mjesta. Radnici koji rade u mjestu u kojem žive javno protestiraju i stvaraju socijalni pritisak na lokalne vlasti, koje koriste kao oblik političkog cjenkanja, dok migrantski radnici nemaju opciju vršenja pritiska na vlasti, jer vrlo često nemaju riješeno stambeno i mirovinsko pitanje u mjestu rada. Migrantski radnici rijetko su u mirovinskom sustavu u gradu u kojem rade, a ako i jesu, tim mirovinama se često kasnije ne mogu koristiti, jer su mirovinski sustavi vezani uz pojedine provincije, a nisu regulirani na nacionalnoj razini. Stoga migrantski radnici u svojim štrajkovima češće kao svoje adresate biraju institucije koje se bave radnim pravom ili sporove rješavaju na sudovima, a poruke nezadovoljstva šalju se legalističkim diskursom. U skladu s tim, migrantski radnici najčešće se bave pitanjima visine plaća i radnim uvjetima, a domaći radnici (najčešće iz tzv. Sunčanog pojasa, obalnog dijela Kine) problematiziraju pitanja kolektivne potrošnje.

Na polju artikulacije nezadovoljstva postoji još jedna razlika u diskursu, a ona je generacijska, piše Ching Kwan Lee u svojoj knjizi “Against the Law – Labor Protests in China’s Rustbelt and Sunbelt”. Starija generacija, čiji se identitet radnika izgrađivao u socijalizmu i za vrijeme maoizma, poziva se na socijalnu pravdu, marksističku klasnu analizu i Maovu teoriju masa. Mlađe generacije manje su vješte u klasnoj terminologiji, stoga se, kao i migrantski radnici, pozivaju na vladavinu prava i legalno pravo na artikulaciju vlastite eksploatiranosti. Sažimajući sve to, Ching Kwan Lee piše: “Pozivajući se na marksističku, maoističku i liberalnu političku ideologiju i identitete, birajući i kombinirajući ih u različitim okolnostima, radnici pokazuju živu svijest o klasnoj eksploataciji, političkoj isključenosti, deprivaciji zakonske pravde i pokazuju bijes spram službene korupcije.”