Shakexkluziv tabloid

Sve što treba znati o hrvatskim nacionalnim televizijama stalo je u dvije vijesti. Prva kaže da su na portalu H-alter.org objavljeni dijelovi ugovora o koncesiji između države i RTL-a. Druga, da je HRT iznova pokrenuo Treći program, namijenjen ekskluzivno temama iz kulture, i to u sklopu temeljitog koncepcijskog zaokreta kojim tamošnja privremena vlast kreira televiziju neopterećenu rejtinzima gledanosti, indeksima popularnosti i sličnim imperativima banalno shvaćenog medijskog utjecaja. U razmaku od nekoliko dana, dakle, dva značajna događaja: neupućeni bi promatrač vjerojatno zaključio da televizijska proizvodnja u Hrvatskoj napreduje gargantuovskim koracima prema visokim standardima transparentnosti i javne odgovornosti. Bio bi pritom donekle i u pravu, ali samo zato što se ovdašnja TV-produkcija u međuvremenu od tih standarda toliko udaljila da se danas svaki samorazumljiv pomak nabolje čini kao revolucionaran obrat.

Spomenuti je koncesijski ugovor, recimo, sklopljen još u travnju 2004, a H-alter je od nadležnog Vijeća za elektroničke medije zatražio objavu dokumenata sve četiri televizijske kuće s nacionalnom koncesijom prije skoro 14 mjeseci; iako je Vijeće prema zakonu trebalo reagirati u roku od 15 dana, učinilo je to tek sada, nakon brojnih pritisaka, dostavivši pritom samo jedan ugovor. Što se HRT-a tiče, nestrpljiviji su već zaboravili da bi on zapravo trebao obavljati funkciju javne televizije, jer se u razdoblju liberalizacije medijskog tržišta odabrao strmoglaviti prema razini dezinfotejnmentskog šunda novopokrenutih privatnih koncesionara, pristavši igrati unaprijed izgubljenu utakmicu na gostujućem terenu.

Na rubu pameti

Dvije vijesti donose i jednu podudarnost. Zahvaljujući tome što je sadržaj osam i pol godina nedostupnog dokumenta objavljen nekoliko dana uoči ponovnog pokretanja HRT-ovog programa možemo, naime, konačno doznati kako je svoju programsku koncepciju u popratnom “Opisu programa RTL-a” državi predstavila baš ona kuća koja je 2004. preuzela nekadašnju frekvenciju Trećeg, žrtvovanog nastupajućem dobu medijskog pluralizma. Naglasak na “respektiranju tzv. misleće publike”, koja bi zahvaljujući “inteligentnim informacijama” trebala “formirati vlastito mišljenje” samo je zagrijavanje: pravi urnebes nastaje onda kada RTL-ovci odluče prezentirati kulturni aspekt svoga programa. “Nove generacije TV gledatelja, koje lektiru skidaju s Interneta”, tumače osviješteni bibliofili, “nikad neće imati priliku saznati kako u Shakespearovim dramama i Mannovim romanima ima više dramatičnih zapleta, komičnih situacija i karaktera, britkijih dijaloga i erotike nego u svim ‘tinejdžerskim’ filmovima i serijama”. Nije, doduše, najjasnije zašto spomenute generacije ovo neće saznati ako smo upravo ustanovili da skidaju lektiru s interneta, ali to i nije najveći paradoks prosvjetiteljskog zanosa. Idemo dalje, ravno prema temeljima zapadne književnosti via magijski realizam: “Fantastične zgode i zapleti iz južnoameričkih sapunica nisu ni do koljena Markesovoj (sic!) i Borgesovoj prozi, a kečap-krv i uništavanje scenografije iz ‘action’ filmova su prave ‘priče za laku noć’ u usporedbi s pričama iz Starog zavjeta.” Ne gubi se iz vida ni značaj nacionalnog korpusa, dakako: “Najširi televizijski auditorij ni ne sluti kako su navodno oštri i angažirani politički komentari u današnjem tisku i elektronskim medijima tek slabašna mucanja u usporedbi sa snagom uvjerenja, intelekta i stila, primjerice, Krležina ‘Dijalektičkog antibarbarusa’.”

I tako redom, i tako dalje, sve dalje od zdrave pameti: na dvjestotinjak stranica ondašnje službene najave komercijalne tele-musake latinoameričkih sapunica, jeftinih realityja i kasnonoćnih astro-papazjanija koju danas možemo gledati, njeni se pokretači zaklinju u “takozvanu visoku umjetnost zapadnog kulturnog kruga”, umjetničke programe koji će gledateljima “dati za pravo da osjećaju i misle ‘neispravno'”, jer gledatelj kojem se obraća RTL ipak prvenstveno “želi saznati i doživjeti ono nesustavno, individualno, ekscentrično, snovito”…

Vrijedi se potruditi pa zamisliti kako bi izgledao program RTL-a da je slučajno zadržao početni kulturtregerski impuls. Nakon poslijepodnevnih vijesti “Shakexkluziv”, kratki pregled Shakespeareovih tragedija u tabloidnom formatu. Zatim, recimo, magic reality show “100 dana samoće”: stanari ovog tjedna raspravljaju o tome treba li Márquezovo ime pisati fonetski ili pravilno. Predvečer, u redovnom terminu, “CSI: Sinaj”, napeti forenzički krimić prema starozavjetnim motivima. A u kasnim noćnim satima, popularni “Astrobarbarus show”, otvaranje tarota uz najljepše odlomke iz Krležinih polemičkih spisa, samo za starije od 18, cijena poziva 8,28 kn/min…

Gledaoci po mjeri sistema

Sve što treba znati o hrvatskim nacionalnim televizijama stalo je, dakle, u dvije najnovije vijesti: jedna kaže da možemo pročitati javni dokument star osam i pol godina, pa nije sasvim jasno zašto je nova; druga, da javna televizija emitira program u skladu s funkcijom javne televizije, pa bi onom neupućenom promatraču s početka priče bilo dosta teško shvatiti zašto je to uopće vijest. Od predaje frekvencije Trećeg programa privatnom ulagaču koji najavljuje televizijsku kulturnu renesansu, preko osmogodišnje sustavne proizvodnje pretežno jeftinog medijskog škarta tog i svih ostalih koncesionara, uključujući velikim dijelom i javnu televiziju, pa sve do ponovnog pokretanja Trećeg programa koji, evo, najavljuje televizijsku kulturnu renesansu, opisan je puni krug apsurda hrvatske medijske tranzicije; posve u skladu sa zakonom, naravno, na što je cijelo vrijeme pazilo Vijeće za elektroničke medije, tijelo koje ne poštuje zakon.

Nije da objavu RTL-ovog ugovora ne treba pozdraviti, jasno. Nije da novi, pametniji, javno odgovorniji HRT ne treba podržati. Ali to su za sada samo ekscesi, ovisni o upornosti, dobroj volji i znanju pojedinaca. Ono što ostaje sustav je netransparentnih institucija, korupcijskih afera, sistemskog srozavanja programskih kriterija. I gledaoci, naravno, po mjeri tog sistema, TV-auditorij pomiren s aktualnim stanjem stvari, ideal kome teži hrvatska tranzicijska televizija: četiri i pol milijuna neupućenih promatrača.