Stisla Čileanska zima

Ponovno pobuna, ponovno sukob i represija: oko 150.000 ljudi izišlo je 28. kolovoza na ulice Santiaga, zahtijevajući radikalnu reformu obrazovnog sustava, da bi prosvjed rasturila žestoka reakcija policije na nasilje nekolicine demonstranata. Gumeni meci i suzavci nisu stvorili toliki nered kao prije godinu dana, kada je dvodnevni marš više od pola milijuna prosvjednika završio privođenjem skoro tisuću okupljenih; jasno je, ipak, da demonstracija sile ostaje značajna strategija vlasti u pokušajima da okončaju tzv. Čileansku zimu, koja traje već četrnaest mjeseci. Ali jasno je i da ljetni praznici nisu oslabjeli ni raspršili pokret otpora, kao što su brojni komentatori prognozirali. Naprotiv, fronta borbe za javno financiranje obrazovanja na svim razinama – kako, barem, kod nas glasi prijevod sintagme “besplatno školstvo”, namijenjen ljubiteljima pojašnjavanja razumljivog – proširila se i okupila kroz četrdesetak velikih prosvjeda niz partikularnih, ali konvergentnih borbi u snažan zahtjev za obrtanje kursa neoliberalne državne politike.

Pinochetovo naslijeđe

Učenicima i studentima pridružili su se sindikati, nastavnici, profesori, rudari, ekolozi koji se protive planu za izgradnju pet velikih hidroelektrana u južnoj regiji Aysén, zagovaratelji decentralizacije… Baš kao i proteklih mjeseci u Montrealu, borba za dostupnost obrazovanja zgusnula je i katalizirala znatno obuhvatnije nezadovoljstvo građana i stvorila prostor za artikulaciju jasnih alternativa društvu rastuće nejednakosti. “U kontekstu globalne krize, lokalizirana žarišta više ne mogu ostati samostalna”, piše u komentaru čileanskih pobuna u “Guardianu” marksistički teoretičar i aktivist Richard Seymour. “Različite skupine, od studenata i radnika do lokalnih zajednica, shvaćaju da su njihove aspiracije podudarne, njihove borbe povezane.”

Simbolički značaj “Čileanske zime” sastoji se, naravno, uvelike u činjenici da otpor raste u zemlji koja je postala amblematskim mjestom globalnog širenja neoliberalnih modela i praksi. Nakon što su američka vanjska politika i CIA 1973. pomogle svrgnuti predsjednika Salvadora Allendea – prvenstveno zato što je on na tadašnju ekonomsku depresiju reagirao povećavanjem plaća, zamrzavanjem cijena i nacionalizacijom banaka, uspješno smanjujući nezaposlenost i razlike između bogatih i siromašnih – vojni udar Augusta Pinocheta označio je početak jednog od prvih neoliberalnih eksperimenata na državnoj razini, pripremajući teren za kasnije intervencije Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. I vrlo brzo pokazao koliko su deplasirane bile teze Pinocheteova savjetnika i glavnog ideologa nove čileanske ekonomije Miltona Friedmana o nužnoj povezanosti slobode tržišta i slobode društva: dok su mjere privatizacije, deregulacije i liberalizacije tržišnih odnosa privlačile strane investitore, brutalna represija nad ljevicom završavala je u zloglasnoj karavani smrti, pretvaranjem stadiona u logore i zatvorskim torturama.

A ako je današnji obrazovni sustav izravan proizvod Pinochetove neoliberalizacije, onda nije neobično što je glavni protivnik prosvjednika desničarski predsjednik Sebastian Piñera: na jednoj strani studenti opterećeni velikim kreditima, bez kojih se ne bi mogli školovati na iole boljim sveučilištima, na drugoj milijarder i medijski mogul berluskonijevskog profila, koji je golemo bogatstvo započeo stjecati baš na tuđim dugovanjima, ušavši krajem sedamdesetih u poslove s novouvedenim kreditnim karticama. Činjenica da je predsjednik – poznat, inače, i po ridikuloznim “pinjerizmima”, nastalima na svijetlim tradicijama “bušizama” Georgea Walkera mlađeg – svojevremeno na Harvardu doktorirao disertacijom o “Ekonomiji obrazovanja u zemljama u razvoju”, samo dodaje nijansu nešto bljutavije ironije cijeloj konstelaciji.

Sukob s prosvjednicima pritom ozbiljno podriva njegovu poziciju: iako se ovog ljeta, gostujući na samitu G-20, hvalio “zdravljem” i “čvrstoćom” nacionalne ekonomije, popularnost mu se u pojedinim razdobljima prosvjeda stropoštavala do mizerne dvadesetpetpostotne podrške, a nisu mu mogli pomoći ni sitni ustupci demonstrantima, ni predvidljivi medijski spinovi o njihovim “naivnim” i “nerazumnim” ciljevima, ni prošlogodišnja smjena ministra obrazovanja, ni tri prijedloga djelomičnih reformi, koje su studenti odbili.

Pogled u stražnje dvorište

Piñerovo naglašavanje nacionalnog gospodarskog uspjeha u okolnostima svjetske krize, inače, mjesto je na kojem aktualna situacija u Čileu postaje poučna za Hrvatsku. Zbilja: Čile je u drugom kvartalu ove godine ostvario rast BDP-a od 5,5 posto, utjecajne međunarodne institucije promoviraju ga u najnapredniju zemlju Južne Amerike, a Standard & Poor’s ocjenjuje iznimno visokim rejtingom A+. Međutim, dok ovdašnji medijski mainstream provocira nervozu uoči jesenske presude rejting-agencija Hrvatskoj, nije nevažno pokazati zašto se masovni nemiri događaju u stražnjem dvorištu južnoameričkog odlikaša: čim promijenimo perspektivu sagledavanja ekonomske situacije, naime, pa zemlje rangiramo prema Ginijevom indeksu, najprihvaćenijem mjerilu ekonomske (ne)jednakosti, ispostavlja se da Čile ulazi u svjetski vrh disproporcionalne raspodjele bogatstva. Toliko, dakle, o analizama Fitcha, S&P-a, Moody’sa i ostalih istraživača teritorija pogodnih za brzo i elegantno oplođivanje kapitala, toliko o kriterijima kojima se vode u svojim abecednim rangiranjima: nekada se, jednostavno rečeno, cijena toga da država ne završi u metaforičkom smeću bonitetnih agencija sastoji u tome da po sasvim stvarnom smeću kopa dobar dio njenih građana.

Čileanski odgovor na sistemsko ekonomsko nasilje, kojeg je policijska brutalnost samo manji i nešto vidljiviji dio, nudi jedinu perspektivu postupnog i mukotrpnog stvaranja društva jednakih mogućnosti za obrazovanje, ekološke odgovornosti, snažnih radničkih prava: solidarnost. Oni koji današnju gospodarsku situaciju u Hrvatskoj ne mjere samo poraznim padom BDP-a, nego i znatno oštrijim rastom Ginijevog indeksa prema gornjoj amplitudi nejednakosti, mogu iz tog primjera učiti o važnosti povezivanja naizgled udaljenih točaka otpora.