Sudski život “Paviljona 22”

Nenad Puhovski snimio je 2002. godine 55-minutni politički dokumentarac “Paviljon 22”, koji o tom paviljonu na Zagrebačkom velesajmu tijekom 1991. govori kao o “privatnom sabirnom logoru”, kako ga u filmu naziva Živko Juzbašić, član tadašnje Vlade nacionalnog jedinstva. Film je prošloga tjedna prikazan u sudnici zagrebačkoga Županijskog suda, budući da ga je sudsko vijeće na čelu sa sucem Zdravkom Majerovićem prihvatilo kao materijalni dokaz u postupku protiv Tomislava Merčepa, bivšeg savjetnika Ministarstva unutarnjih poslova i zapovjednika pričuvne postrojbe MUP-a, tzv. merčepovaca, kojega optužnica po zapovjednoj odgovornosti tereti za nezakonita uhićenja, mučenja i ubojstva civila sa zagrebačkoga, kutinskoga i pakračkog područja. Paviljon 22 bio je svojevrsni likvidacijski tranzit, mjesto na koje su dovođene navodno sumnjive osobe, uglavnom srpske nacionalnosti, ondje zatvarane u kontejner te odatle odvođene na “obradu” u Pakračku Poljanu.

Puhovski je pred kamere uspio dovesti aktere tadašnjih događaja: pripadnika Merčepove jedinice, pokajnika Miru Bajramovića, ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića, samog Merčepa, Zvonka Trusića, vlasnika kafića “Stil” (u kojem su se sastajali pripadnici pričuvnih snaga MUP-a), Stjepana Spajića, nekadašnjeg ugostitelja i predsjednika NK Hrvatski dragovoljac koji je u međuvremenu umro, te ostale involvirane u zločine i njihovo prešućivanje. O tome što se, prema njihovim saznanjima, tada događalo na Zagrebačkom velesajmu za film govore i Anto Nobilo, Josip Manolić i Žarko Puhovski, kao i anonimni svjedok, majka silovane i ubijene Marine Nuić.

Crna mrlja Zagreba

Spomenuti Bajramović svjedočio je kako su ljudi na Velesajam dovođeni ne iz razloga državne sigurnosti nego zbog imovinske koristi ili osvete: ako si bio Srbin, kazao je, ništa te nije moglo spasiti. “Žao mi je što sam bio pripadnik takve postrojbe”, kazao je pokajnički na kraju filma Bajramović, koji je zbog odvođenja trojice srpskih civila, kasnije ubijenih u Pakračkoj Poljani, 2005. osuđen na četiri godine zatvora.

Merčep u filmu odbija sve optužbe vezane uz događaje u paviljonu 22, tvrdeći da je ondje bio samo jednom, na 15 minuta, te da je postrojba pričuvnog sastava MUP-a bila “najpoštenija”. Neki od aktera filma, poput Josipa Manolića, tvrde da je vlast sve znala, ali se o tome nije moglo govoriti radi zločina druge strane u Škabrnji i na drugim lokacijama. Na kraju filma, Živko Juzbašić, koji bi se u daljnjem tijeku suđenja trebao pojaviti kao svjedok, izjavljuje da su te 1991. najveći kriminalci pušteni iz zatvora i naoružani te da je slučaj paviljona 22 crna mrlja u povijesti Zagreba.

Nenad Puhovski, koji je i autor dokumentarca “Lora – svjedočanstva”, prvoga hrvatskog filma o mučenja ratnih zarobljenika i civila u splitskoj ratnoj luci Lora što je snimljen u koprodukciji zagrebačkog Faktuma i beogradske Televizije B92, slaže se da je riječ o crnoj mrlji Zagreba. I danas, deset godina kasnije, kaže da je u snimanje “Paviljona 22” krenuo zbog osjećaja vlastite krivnje radi činjenice da o tim zločinima ni on, kao Zagrepčanin, ništa nije znao.

– U ovom slučaju, posebno me je zanimala atmosfera straha u kojoj ljudi “ne primjećuju” da im nestaju susjedi “krive” nacionalnosti. Na kraju, daleko su me više zanimali oni koji su zločine naređivali ili gledali u stranu dok su se dešavali od onih koji su ih neposredno izvršavali – kaže Puhovski.

Dodaje da, što se tiče protagonista filma, nikakvih problema nije bilo oko ideje da ih se snima, da govore u kameru. A kakve su bile reakcije publike nakon prikazivanja filma 2002, na Danima hrvatskoga filma?

– Svi protagonisti filma, kako sam rekao, bili su ljubazni prema ekipi i kooperativni prema onome što me je zanimalo. Film je premijerno prikazan na Danima hrvatskog filma koji, u principu, i nisu mjesto za “politizirane” filmove, tako da nije bilo posebnih reakcija. Reakcije su, međutim, bile daleko intenzivnije ove godine na ZagrebDoksu, kada je jedan dio mlade publike prvi put saznao za mnoge stvari o kojima se govori u filmu – priča Puhovski.

Domoljublje kao opravdanje

S razlogom Puhovski skreće pažnju na tu činjenicu: naime, velik dio građana ove zemlje nije upoznat s time što se početkom 1990-ih događalo na Velesajmu. Tome je pridonijela i politika Hrvatske televizije, koja kao javni servis ima zakonsku obavezu prikazivati materijale koji se bave ljudskim pravima, ali još nije našla ni volje ni slobodnog termina za prikazivanje “Paviljona 22”, iako ga je s tom namjerom, valjda, i otkupila prije punih osam godina.

Pitanje koje se nameće samo od sebe jest na koji način ovaj film može rasvijetliti događaje iz 1991. i Merčepovu ulogu u cijeloj priči: koliko bi mogao biti krucijalni dokaz u nastavku postupka?

– S obzirom na to da je predstavnik Suda u Hagu prije nekoliko godina tražio i, nakon propisane procedure, dobio kopiju filma, ovaj me proces nije previše iznenadio. Mislim da u filmu, a daleko više izvan njega, postoje značajne indicije koje govore o tome da je bilo potrebno pozabaviti se ratnom ulogom tzv. merčepovaca – kazuje Puhovski.

Nakratko se ovdje pozabavimo i “filmskom ulogom” Tomislava Merčepa. Na pitanje kako je doživio njegove izjave u filmu i kakvim ga vidi danas, dok i dalje negira sudsku optužnicu, Puhovski odgovara:

– Merčep je za mene bio samo jedan od sudionika filma, čije sam izjave doživljavao u kontekstu svih ostalih. Kao filmski autor, imam samo jedno sredstvo rada, a to je slaganje mozaika iz čitavog niza kockica pojedinačnih izjava i ostalih svjedočanstava. Obično se kaže da u zatvorima ima više ljudi koji za sebe tvrde da su nevini nego izvan njih. No svatko je, pa i Merčep, nevin dok mu se sudski ne dokaže krivnja – kaže Puhovski.

– Mislim da su najznačajnije stvari u samom filmu i da se većina sudionika slaže s time da dio djelovanja pojedinih policijskih postrojbi nije bio u skladu sa zakonom. No, to je manji problem, daleko je značajnija činjenica da su, po svjedočanstvima koja su već prezentirana na sudu, te jedinice bile upletene u zločine, od otmica i pljački do ubojstava. Nažalost, dio tih akcija opravdavao se domoljubljem i vremenom u kojem su se dešavale – zaključuje redatelj.