Treći al’ najveći

TREĆI PROGRAM HTV-a

Treći program započeo je emitiranje Pabstovom pacifističkom elegijom, filmom “Zapadni front 1918” u kojemu svaki kadar, s prve linije i iz pozadine, dovoljno govori o užasima rata, no Nijemcima to nije pomoglo da samo devet godina nakon njega ne krenu u novu apokalipsu. Odmah potom išla je sjajna ekranizacija “Američke tragedije” Theodora Dreisera, film “Mjesto pod suncem” Georgea Stevensa, a iza njega “Kradljivci bicikla” Vittorija De Sice. Ukratko, praznik u Rimu!

Nema ni trunke sumnje da je 15. rujna povijesni datum za HTV, dan kada je kultura – barem privremeno i s oskudnim budžetskim sredstvima – nadvladala barbarogenija u nadiranju. Sadržaj Trećeg – čini se da je to odličan temelj za daljnju nadogradnju – u normalnog čovjeka može izazvati samo osjećaj radosti.

U vezi novog kanala čovjeku pada na pamet nekoliko važnih napomena. Prvo, program kojemu su sada u temelju filmovi i serije, u dogledno će vrijeme zahtijevati nešto detaljnije strukturiranje. Na ovaj način Treći će vjerojatno potisnuti u drugi plan Klasik TV ili će ovu malu, simpatičnu postaju natjerati na daljnje dizanje kvalitete. HTV-ove katakombe bogatije su od rudnika kralja Salamona – u njima je masa zaboravljenih domaćih uspješnica. Tu su, recimo, serija “Čovik i po”, pa “Bombaški proces”, pa “Sumorna jesen”, pa “Skitnje” Matka Peića, pa “Smjerom putokaza”, pa cijeli niz drama godinama prikazivanih u prime timeu, u 20 navečer, ponedjeljkom. Okrenu li se još i prema regiji, urednici će s lakoćom popuniti pola satnice, a ostatak će ići originalni program. Druga važna stvar, bit će doista nepristojno pitati urednike ovoga programa za brojke o gledanosti, SHR ili AMR. Treći program treba postati okosnica nacionalne kulture u eteru, varijabla posve neovisna o komercijalnim pokazateljima. Hrvatske vlade uspjele su dosad temeljito destruirati skoro cijeli arhipelag javnih medija, pa se moramo nadati da je ovo zametak njegove rekonstrukcije. Konačno, Treći će program vodstvu Prisavlja – ono zasad očito ne razmišlja previše o satnici, koja je umjetnička forma per se – zadati dosta glavobolje. Kako ne duplirati termine? Kako ne krasti publiku vlastitim gledateljima, s Prvog i Drugog? Što prikazati na Trećem ako je na prvom Hitchcock, a na Drugom Agatha Christie (toga je bilo lani)? Kako izbjeći takve greške? Treći će natjerati i Prvi i Drugi na snažniju upotrebu logike, no ima u cara para i u boga dana, pak bumo vidli.

POLA URE KULTURE

Na Trećem svadba, na Prvom karmine, tako je to u životu. Hloverkina anabaza po stranom, pače neprijateljskom teritoriju u “Pola vure kulture” dokaz je da svatko u ovoj zemlji može biti novinar, k tomu još i “kulturni”. Zadnja emisija Branke Kamenski s riječi “kultura” skinula je, kako bi se izrazio Krleža, njezin metafizički dijadem, jer je u nju bez problema ušetao intelektualni lumpenproletarijat ne srozavši u bitnom dosegnute uredničke standarde. U kratkom, šibicarskom intervjuu s Velimirom Viskovićem, Hloverka je dotičnoga pitala nešto o Sibili Petlovski. Takva žena, dakako, ne postoji nigdje osim u Hloverkinim prilozima – žena se zove Sibila Petlevski, ali kako ne kruži po političkim forumima, Hloverka ju je malo prekrstila. No, to je manje bitno. Puno je važnije pitanje zašto je Hloverka napravila intervju, a ne klasični prilog u kojemu bi dala sve kandidate za intendanta HNK-a, pa onda sučelila njihove stavove? Odgovor je jednostavan. Zato što ona to – ne zna. Za takav TV prilog trebalo bi razgovarati s četvoro ljudi, skinuti “tonove” sa snimke, napisati “offove”, pročitati ih u off-kabini, pa onda sjesti s montažerom i montirati prilog, a Hloverka to nikada nije radila. Uostalom, to zahtijeva i trud. Do titule maršala dospjela je bez ispaljenog metka, pukim rektalnim alpinizmom.

Na kraju priloga Hloverka reče: “Hvala vam, Viskoviću.” Trebalo bi “gospodine Viskoviću”, mada je Hlo napravila prilog tako da je izbjegla reći ono što joj je bilo navrh jezika – “druže Viskoviću”. Ne zaboravljajući dometnuti da ga je ona svojedobno dovela na TV. Kakva očita trgovina nekim budućim indulgencijama!

NEDJELJOM U DVA

Propali Željko Kerum pedeset pet minuta uživao je na psihijatrijskom kauču Aleksandra Stankovića, glumeći pacijenta koji je popio trostruku dozu “Normabela” pa sada demonstrira nuspojave, no onda se u finalu uspavanke probudio i počeo demonstrirati svu raskoš talenta po kojemu je postao čuven od Ogorja do Jagodine!

Izjave prema kojima “najveći utjecaj na banke i medije imaju Srbi i Jugoslaveni”, koji su uzrok i njegove propasti – antiklimaks emisije ući će u povijest – spadaju u klasična mjesta svake analize nacizma. Adolf Hitler je teoriju njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu objašnjavao židovskim “nožem u leđa”; Židovi, prema nacističkoj ideologiji, razvijaju “korozivno djelovanje naspram njemstva” (Daniel Goldhagen), oni su crv u narodnoj jabuci. Analogija s Kerumovim viđenjem manjine bila bi potpuna da je na “Srbe i Jugoslavene” prebacio odgovornost i za nacionalnu ekonomsku kataklizmu, no umjesto da pogleda istini u lice, on je krivnju za vlastiti poslovni krah prebacio na nevoljenu manjinu, ne upuštajući se u makroekonomske konsideracije. Uopće, traženje kolektivnih krivaca, popularan sport u modernoj Hrvatskoj, simptom je Weimarske Republike.

Nadamo se da će Kerum, kada je već priznao da je pogriješio ulazeći u politiku, odigrati jedini logičan potez – povući se iz nje.

FOTOGRAFIJA U HRVATSKOJ

Ova se ezoterična emisija pokazuje kao malo, ali sjajno programsko iznenađenje. Televizijski program dominantno je određen suvremenošću. Ljeti se ne prakticira emitiranje snimaka zime, zimi ljetnih, današnjica je istisnula, kako bi rekao Stefan Zweig, svijet od jučer, pa nostalgični, sentimentalni gledatelji na ekranima teško nađu pribježište. Ova kvalitetna, profesionalno urađena petnaestominutna emisija popunjava tu prazninu pokazujući, između ostalog, da svijet nije počeo od nas. Emisije o Andriji Orliću, Toši Dapcu, Kino-klubu Zagreb, s briljantnim glasom Željka Tomca, užitak su za gledanje, no pitanje je nije li im Treći program ipak primjerenije odredište od Prvog.

DNEVNIK HTV-a

Tomislav Kalousek napravio je sjajan prilog u kojemu je dokazao da je Prvi Potpredsjednik Radimir Čačić nedavno prijesno lagao. Čačić je, naime, optužio zelene da lažu kada tvrde da je njemački RWE odustao od Plomina. Pokazalo se, međutim, da je lagao Čačić. Nijemci su doista odustali od elektrane. Toni Vidan požalio se da su ih dosad samo dva ministra optužila za laž: Marina Dropulić i Ratko Čačić. Loše društvo, Potpredsjedniče! No, urednik Dnevnika Goran Brozović tu nije stao s analizom Pipijevih izjava. Odmah potom pustio je arhivsku izjavu u kojoj čujemo da Čačić kaže kako je varaždinski model javno-privatnog partnerstva uzoran i čist kao suza, za razliku od splitskog, sanaderovskog, kriminalnog. Zatim je pustio prilog Ivice Grudičeka o uhićenju direktora Meteor grupe Duška Paripovića, glavnog Čačićevog partnera 2006. i 2007. godine. Paripoviću je sudac odredio mjesec dana istražnog zatvora. Loš dan za Prvog Potpredsjednika!