Tupe oštrice

Željko Funda: “Gdje je danas Jadranka Kosor” (Izdavački centar Rijeka, Rijeka 2012)

Bienalna nagrada za neobjavljeni pjesnički rukopis “Drago Gervais” otišla je u svojem posljednjem izdanju knjizi neobična i, u vrijeme njezina nastajanja, za vrijeme trajanja premijerskog mandata naslovom apostrofirane političarke, barem naoko provokativnog naslova. Tražeći njezinu društvenokritičku oštricu naletjet ćemo, međutim, na ćorak. Naslovno se pitanje pokazuje samo metonimijom za razgovor ni o čemu, poput onih o vremenu ili televizijskom programu – kolika je temperatura, što je na programu navečer, / kakvo će sutra biti vrijeme, gdje je danas / Jadranka Kosor – a i sam autor reći će u jednom intervjuu da je njime samo htio privući pažnju. Potonje mu je donekle i uspjelo, no nažalost uglavnom samo i jedino spomenutom književno-marketinškom dosjetkom.

Da, potonje bi se moglo interpretirati kao suptilna kritika uz vlast i kapital čvrsto vezanih korporativnih medija, a uvođenje širokog niza bez uvijanja, direktno i katkad gotovo brutalno tretiranih društveno aktualnih tema, prvenstveno iz najšire pojmljenog marginalnog miljea, kao udarac upućen broš-sinegdohom reprezentiranome poretku. Te su oštrice, ipak, u svojoj srži tupe, te se iscrpljuju u pukome taksativnom katalogu novinski evidentiranih “neuralgičnih točaka”.

Željko Funda, inače dominantno kajkavski autor, nerijetko sklon strogim, vezanim formama poput haikua ili soneta, ovaj se put odlučio za književni standard te nevezani, pače i vrlo slobodni, pomalo prozaičan stih. Ne mislim ovdje samo na trenutno nulti stupanj poetskog pisma, barem u zapadnim književnostima, već i na njegovu potpunu lišenost tradicionalnih elemenata unutarstihovne organizacije, prije svega one zvučne i ritmičke. Sedamdesetak pjesama doneseno je u jednom neraščlanjenom korpusu, uz minimum interpunkcije i dosljedan izostanak strofike, te obilato posezanje za dijaloškom formom. Sve su uvrštene pjesme izrazito narativne – ti su narativi svakidašnji ili pomalo bizarni, katkad i na rubu groteske, te im se ne može poreći šarm i nerijetko vješta gradnja, brzopotezno portretiranje čitave galerije likova. To ostaje i najvećom kvalitetom knjige, ali nas, također, uvodi u najproblematičnije njezine aspekte. Likovi, tako, suviše često odskliznu u krajnosti i stereotipe, a izmjena mnoštva raznorodnih protagonista – pjesme, mahom izrično formulirane, pripisane su jasno identificiranim “junacima” koji donose detaljan presjek društvenog tijela: graničnom policajcu, spasiocu na plaži, svjetioničaru, kućanici, uličnom muzičaru… – doima se konstruiranom i umjetnom; priželjkivani dojam širine i poliperspektivnosti izostaje.

Pojedine pjesme, poput portreta alkoholičara i skitnice u “Za anđela koji donosi vijest…”, zasebno sasvim dobro funkcioniraju, no neprestano ponavljanje postupka, zapravo jedinog u knjizi, ne može je poetički iznijeti te se brzo pretvara u zamorno nizanje. Povremeno suviše doslovni iskazi poput “onda je uslijedilo silovanje” ili nezgrapne konstrukcije na tragu “ne znam koliko dugo vremena je prošlo”, ne pridonose općoj uvjerljivosti.

“Gdje je danas…” mogao bi biti vrlo zanimljiv ciklus u nekoj budućoj knjizi. Dotad, ostaje manje-više u sjeni naslovnog pitanja.