Ujedinili ih troska i smeće

Foto: Jovica Drobnjak

U srcu Ravnih kotara, selu Biljanama Donjim, zaseoku Škorići, na “ugodnih” nas je 37 stupnjeva Celzijusa dočekalo i mlado i staro: netko se dovezao automobilom, netko traktorom, većina je pristigla pješice. Dvadesetak, mahom srpskih povratnika okupilo se ispred rampe iza koje, na dva i pol hektara ledine, stoji gotovo 20-metarsko crno brdo od tisuća tona otpadne troske, što su je kamioni zagrebačke MLM grupe započeli navoziti iz propale šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) prije nešto više od dvije godine. Unatoč obećanju vlasnika tvrtke Sadika Čolića da će se troska do kraja prošle godine otpremiti u zadarsku luku Gaženica, to se nije dogodilo. Mještani nam kažu da su od lanjskog Božića počeli trosku navoziti na drugu lokaciju, tri-četiri kilometra udaljenu, u zaseok Veljane, do koje se stiže prašnjavim bijelim putem, jer je tik do novoga crnog brda aktivni kamenolom Busišta, koji eksploatira tvrtka Osijek Koteks.

– Od Biljana Donjih benkovačka je općina digla ruke, selo za njih ne postoji. Krivac je gradonačelnik Branko Kutija, koji s nama neće ni da razgovara. Uzimaju nam polja, dvorišta, kuće… – kaže nam jedan mještanin, upozoravajući ponovno na politiku koju provodi Grad Benkovac na čelu s Kutijom.

Narušavanje eko-ravnoteže

Naime, unazad nekoliko godina raspisuju se natječaji za zakup zemljišta čiji su korisnici generacijama bili mještani srpske nacionalnosti, koji sada radi toga ne mogu obrađivati svoju zemlju.

– Imovinsko-pravne odnose ne možemo riješiti godinama, a zemljište na koje se navozila troska riješeno je za 24 sata, jedan kroz jedan, iako je mahom privatno. To je sramota za državu – govori Nenad Knežević.

Bilo bi dobro, kažu mještani Biljana, da je troska jedini ravnokotarski problem. I dalje se boje da ih silikomanganska prašina truje, unatoč ispitivanjima Ministarstva zaštite okoliša i Instituta “Ruđer Bošković”, koji su zaključili da nije riječ o opasnom otpadu. Većina tamošnjih sela nema vodovod, pa se, kad zapuše vjetar, oblaci sitne crne prašine podižu s brda i talože na krovovima kuća i po dvorištima, odakle se slijevaju u gusterne za piće i pokrivaju najplodnija polja i vinograde. U većinski hrvatskom Nadinu, koji se diči uzgojnim eko-certifikatima, mještani su uspjeli dokazati da voda nije za piće, bez obzira na to što stručnjaci tvrde drugačije.

No, nešto je drugo još čvršće ujedinilo ovdašnje srpsko i hrvatsko stanovništvo – najava izgradnje Županijskog centra za gospodarenje otpadom koji bi, nakon studije iz 2005., trebao niknuti na lokacijama kamenoloma Busišta, Mečine, Čardak i Kosa. Do sada je čak 2.500 mještana Zemunika Donjeg i Gornjeg, Škabrnje, Nadina, Suhovara, Prkosa, Smilčića, Galovca, Biljana Donjih, Veljana, Smokovića i ostalih okolnih sela potpisalo peticiju kojom se od lokalne samouprave traži da se spriječi izgradnja pogona za biološko zbrinjavanje otpada između Biljana Donjih i Zemunika, čime bi se narušila poljoprivredno-ekonomska i ekološka ravnoteža u Ravnim kotarima. Peticiju su poslali na adrese svih državnih institucija, uključujući i one predsjednika Vlade, države i Sabora. Traže i da se hitno zatvore i saniraju divlja odlagališta smeća i otpada, poput onog u Biljanama Donjim.

– Tražili smo da se izmjeste lokacije predviđene za županijski otpad. Nitko nas ništa nije pitao, rade što hoće. Kad je tako zdravo, neka centar bude u Zadru. Ovo je centar Ravnih kotara, tu su poljoprivreda i turizam glavna zanimanja. Autocesta je pred nosom, aerodrom je u Zemuniku, pa gdje će još postaviti spalionicu smeća – pita se mještanin Biljana.

Mnogi predlažu da se centar izgradi negdje u Bukovici, na područjima koja nisu naseljena.

– Ovdje se predviđa spalionica za cijelu županiju, možda i za cijelu Dalmaciju, za Gračac, dio Like. Ako se još priključi Zagreb… – nastavlja naš sugovornik.

– Zagreb? – pitamo, sjetivši se automatski Jakuševčana.

– Zašto ne? – odgovara nam naš sugovornik.

– Čuli ste za to? – pitamo ga.

– Nisam čuo, ali sam počeo vjerovati u čuda – kaže on.

Da, čudna je ovo zemlja, možda baš i slučajna, kako ju je nedavno nazvao premijer Zoran Milanović, pomišljamo dok pogledom prelazimo po brojnim odlagalištima građevinskog materijala i drugih čuda nanizanih uz rub ceste…

Od smrada se ne da proći

– Svaki dan idem u Suhovare, hrvatsko selo, po kruh. Od smrada ne možeš proći: pusti drobovi ovaca, teladi, izbačeni uz put. To pojedinci dovoze iz dana u dan, dođu pred kuće i izbacuju kese smeća – informira nas Branko Drača, povratnik otprije tri godine.

Kuća mu je od budućeg centra udaljena svega stotinjak metara, a on se popeo na vrh divljeg deponija, pa prstom pokazuje prema autoputu.

– Bura će smrad otpada nositi dalje, prema Zemuniku Donjem, Škabrnji i drugim naseljima. Državna mi nije financirala obnovu kuće, sam je gradim, ali mi traže čisti vlasnički list, jedan kroz jedan. Od države nemam nikakvih primanja, pa što će mi onda još pod nos dovoziti voziti smeće, da mi smrdi – kaže Drača.

Stevo Jokić, koordinator peticije u ravnokotarskim selima, dodaje da su Hrvate i Srbe ujedinili troska i smeće.

Odlazimo put Suhovara u društvu Drače, Jokića i Milenka Pupovca, predsjednika Mjesnog odbora Biljana Donjih. Nakratko se zaustavljamo kod seoskog bazena za vodu, rezervoara koji, očito, nije u upotrebi.

– Vode nema, nema ni hidranta, barem privremeno. Bazen za vodu je tu već pet-šest godina i tu bi se trebala puniti voda iz glavnog voda. Sanader je obećao da ćemo 2009. dobiti vodu, ali još ništa od toga – objašnjava Pupovac još jedan problem sela, koje je prije rata imalo 1.064 stanovnika, a sada ih je svega dvjestotinjak.

Prije ulaska u Suhovare, na granici s Biljanama, primjećujemo da su divlji deponiji izrasli i ondje gdje su oznake za opasnost od mina. U Suhovarama donekle drugačija scenografija, mnoge kuće blistaju nakon obnove, nogostupi su postavljeni na svakih nekoliko metara, a tu je i tek postavljeni asfalt.

– Da se uredi selo, da se napravi infrastruktura, da se ljudima dade volja za život, problema bi u Biljanama bilo mnogo manje – domeće Jokić.

Dvojica mještana sklonila se od sunca pod stoljetno drvo i svaki nateže svoju bocu piva.

– Jesam, potpisao sam peticiju, ali protiv centra nisam. Jer, kad nisu četiri kave (kamenoloma, op.a.) smetale, šta bi to? Potpisalo je nas dosta, nema veze šta sam i ja potpisao. Bolje i to nego da se smeće svagdje baca – kaže jedan.

Nailazimo na Boru Humbolta, pa odlazimo do vinograda koji, po principu pola-pola, obrađuje s komšijom Jokićem. U vinogradu alarmantno stanje, sve je sasušeno. Bore nam pokazuje sorte vinove loze: merlot, plavina, sirak, ima i nešto debita, sve niknulo na pet tisuća panja, na sunčevoj milosti.

– Kad puše jugo, donosi nam trosku u vinograd. Tu su i plantaže jabuka, bresaka… A smeće? Bolest i smrad, nikome ovdje nije i neće bit’ dobro. Imamo 90 posto sabirnih voda, sve dolazi na krov i kiša se s krova sliva u gusterne, pa to pijemo. Kako more bit’ voće zdravo, kiša nije pala gotovo dvi godine – objašnjava Humbolt.

Kaže da je u Zadru eko-sabiralište fekalija, pa se svejedno ne da živjeti od smrada. Misli da su garancije o biološkom zbrinjavanju otpada samo priče.

– Hoće nam to ovdje uvaliti, a bolje da nas odmah presele. To triba maknut’ negdi di nema nikoga, imamo mi mista pustih u krugu pedeset kilometara – kaže Bore.

– Ovo je srce prehrane, voće i povrće – dodaje Drača.

– To hrani Ravne kotare. Može doći do neželjenih scena ako počnu radovi na izgradnji centra. Ljudi to neće dozvoliti – jednoglasno kažu.

Pokazuju na tablu postavljenu kraj autoceste: na njoj piše “Vodozaštitno područje 29 kilometara”.

– To završava taman iza Nadina. Dakle, da li je protuzakonito na takvo mjesto dovoziti smeće? Nije da mi sudimo, ali, po našemu, ne dolazi u obzir – zaključuje Humbolt.

Nazvali ih nacistima

Vraćamo se potom u epicentar problema: u Biljanama Donjim susrećemo Zdravka Belušića, člana Inicijativnog odbora mještana Ravnih kotara (trenutačno ima 40 članova) i potencijalnog predsjednika Eko-udruge Ravni kotari, osnovane prije desetak dana upravo radi gradnje Županijskog centra. Udruga zasad broji 60 članova i uskoro će je registrirati u županijskom uredu.

– Mjesto predviđeno za gradnju centra u trećoj je zoni vodozaštitnog područja, gdje se, prema pravilniku, ne smije raditi nikakav projekt sa smećem, bez obzira na to koliko je moderan. Hrvatske vode triput su odbile projekt ŽCGO-a, a što se radi “ispod žita”, još ne znamo – kaže Belušić.

– Nismo protiv centra, on mora negdje biti, ali smo protiv lokacije koja je nesretno odabrana, jer je u osjetljivom hidrološkom području. Projekt su postavili uz najplodnija polja i trideset metara od najbližih kuća, za koje u županiji kažu da u njima nitko ne stanuje. Ali, u te se kuće može netko vratiti. Ako je državna politika podržala povratak stanovništva, onda će netko u tim kućama kad-tad živjeti – obrazlaže dalje Belušić.

– Deset sela je uključeno u naša nastojanja da se ŽCGO dislocira, od toga su Nadin, Smilčić i Biljane Donje iz benkovačke općine, a Zemunik Donji i Gornji, Škabrnja, Prkos, Suhovare, Galovac i Smoković iz drugih općina. U nekoliko dana skupili smo 2.500 potpisa, bez obzira na različite svjetonazore, vjeru, nacionalnost, pa i na stranačku pripadnost. Mještani Ravnih kotara djeluju zajedno i jedinstveni su u svojim stajalištima – kaže Belušić, inače stanovnik Zemunika Donjeg.

Početkom srpnja predstavnici Inicijativnog odbora mještana Ravnih kotara bezuspješno su održali radni sastanak u Zadarskoj županiji, gdje ih je primio župan Stipe Zrilić, koji im je htio prikazati kompjutorsku projekciju Županijskog centra. Pošto su objasnili da nisu protiv odlagališta nego protiv lokacije, projektant ih je nazvao nacistima. Napustili su sastanak, a do danas im se nitko iz županije nije ispričao.

– Najveći problem je nedostatak komunikacije s mještanima. U svim dokumentima koje predstavljaju i Saboru i Europi kažu da lokalno stanovništvo nema nikakve primjedbe, što je notorna laž. Mještani ravnokotarskih sela svojim su tijelima spremni spriječiti projekt i već teško zadržavamo ljude da ne blokiraju cestu i odu na prosvjede. Nadamo se da će ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović doći razgovarati s nama. Pisat ćemo i EU-u da osnuje neovisnu komisiju, jer će oni centar financirati sa 80 posto. Osim toga, postojeća studija utjecaja na okoliš stara je sedam godina, a to je suprotno zakonu – poručuje Belušić.

Zbrka sa zakonima i pravilnicima

Za upravljanje i izgradnju ŽCGO-a nadležno je Trgovačko društvo EKO d.o.o., koje su osnovali Zadarska županija te gradovi Zadar i Benkovac. Direktor tvrtke Dino Perović poručuje mještanima da nema nikakve opasnosti od ŽCGO-a. No, kako je moguće da se on gradi na vodozaštitnom području i zašto Hrvatske vode još ne odobravaju studiju?

– Osim Pravilnika o uvjetima za utvrđivanje zona sanitarne zaštite izvorišta, što je pravilnik Ministarstva poljoprivrede pod čijom su ingerencijom Hrvatske vode, postoji i Pravilnik Ministarstva zaštite okoliša koji je unekoliko promijenjen unazad godinu i nešto te dopušta izgradnju ŽCGO-a. Tako da se ovaj pravilnik koji zabranjuje uskoro treba uskladiti s ovim koji odobrava gradnju – tumači Perović.

Lokacije ŽCOG-a su, potvrđuje, postojeći kamenolomi: zakon kaže da petsto metara od njihove granice ne smije biti zahvata, a neke su kuće i na pedesetak metara.

– Ne bih baš rekao, udaljenost od prvih kuća je par stotina metara – protivi se Perović.

– To nije točno, uvjerili smo se na vlastite oči – kažemo.

– Jedino ako se kuća nije napravila unutar godinu dana, ali to je problem onoga tko ju je gradio, studija nije od jučer – mirno uzvraća Perović.

Časna pionirska: Nije troska, to je visokovrijedan kamen

Sadik Čolić, vlasnik tvrtke MLM, kaže da na lokacijama koje smo spomenuli nije troska, nego visokovrijedan kamen.

– Trosku smo izvukli i posebnim tehnologijama pretvorili u sekundarnu sirovinu zahvaljujući Institutu “Ruđer Bošković”, zagrebačkom PMF-u i drugim ustanovama i znanstvenicima. Trosku, koja je stotinu godina ležala u moru u Šibeniku, certificirali smo, dakle, kao agregat kamena koji se koristi u cestogradnji za izradu asfalta te napravili pionirski rad, da se troska koristi za gornje, habajuće slojeve asfalta. Trenutačno radimo na izvozu certificiranog kamena, čija je cijena od deset do 15 eura po toni, i već smo poslali nekoliko brodova u Italiju. Što se tiče brda u Biljanama, poručujem da ljudi mogu mirno spavati, prije kraja godine sve ćemo maknuti, svečano obećavam – rekao nam je Čolić.