Uspon i pad slovenskog privrednog čuda

U Sloveniji je, kako pokazuju aktualni podaci, stanje lošije nego u Hrvatskoj. Dok se kod nas bruto domaći proizvod smanjio za više od dva, u Sloveniji je to preko tri posto. Tu činjenicu naši vladajući ekonomski stratezi ne koriste čak ni kao alibi za vlastite neuspjehe, iako se, inače, naveliko pozivaju na recesiju i depresiju u Europi. Njih kao da ne zanima kako je i zašto propalo slovensko tranzicijsko čudo, iako je odgovor na to pitanje jednako važan za Hrvatsku kao i za Sloveniju.

Taj se odgovor, naime, može formulirati i ovako: Zato jer je Slovenija počela slijediti hrvatski uzor. Godinama se iz Hrvatske sa zavišću gledalo na Sloveniju, u kojoj se nakon raspada Jugoslavije nisu dešavale sve one uobičajene grozote: od privatizacijske pljačke i rasprodaje banaka i druge imovine do uništavanja proizvodnje i dominacije trgovine i uvoza. Za razliku od većine tranzicijskih zemalja, koje su prihvatile neoliberalni model utvrđen tzv. Vašingtonskim sporazumom, Slovenija je krenula vlastitim putem. Njen najpoznatiji ekonomski stručnjak, dr Jože Mencinger, tada je napisao i rad pod naslovom “Koristi od nesuradnje s MMF-om”. Međunarodni monetarni fond je, naime, bio na čelu svjetskih financijskih institucija, koje su nametale tranzicijskim zemljama pravila neoliberalne ekonomije, uvjeravajući ih da je to najbrži i najsigurniji put koji vodi u razvoj i blagostanje. Štoviše, da će tako koracima od sedam milja dostići stare kapitalističke zemlje Evrope.

Plivajući tečaj tolara

Slovenci tome nisu povjerovali. Čim su uveli vlastiti novac – a učinili su to prvi u bivšoj Jugoslaviji, već početkom listopada 1991. – odlučili su da on mora “plivati”. Bilo je to suprotno neoliberalnoj doktrini, koja je tražila stabilnost jer to, navodno, odgovara stranim investitorima. A samo su oni, opet navodno, mogli osigurati radna mjesta i razvoj, dakle bezbolnu tranziciju na kapitalistički način privređivanja. Za Slovence, međutim, glavni je cilj bio očuvanje vlastite privrede. Zato je Banka Slovenije (Narodna banka) onemogućavala jačanje tolara i tako čuvala njenu konkurentnost.

Odlučivši se za plivajući tečaj svog tolara, Slovenci su znali da će kolateralna žrtva biti cijene. Zagrepčani su tada masovno odlazili na šoping u 30-ak kilometara udaljene Brežice, gdje su za svoje marke ili kune iz mjeseca u mjesec dobivali sve više tolara. Ali za veći iznos, kupovali su istu količinu robe. To je bio znak da je inflacija pod kontrolom, a ekonomisti su govorili o “ciljanoj inflaciji”. Cilj je, naravno, bio da roba koja se izvozi iz Slovenije bude i ostane konkurentna na inozemnim tržištima. To je vrijedilo i za izvoz u automobilskim prtljažnicima, pa je svaka hala uz granicu pretvorena u šoping-centar, a gradili su se i novi, mahom montažni objekti. Taj raj za hrvatske kupce imao je i svoj pakao kod kuće, gdje su se zbog politike prejake kune sustavno gubila radna mjesta.

MMF je zbog takve politike stalno kritizirao Sloveniju, ali Slovenci su svoje interese pretpostavljali neoliberalnoj ideologiji, koja u posljednja dva desetljeća nije bila manje rigidna od svoje komunističke prethodnice. Da su bili u pravu potvrdili su ekonomski rezultati. Slovenski se bruto domaći proizvod povećavao prosječno za četiri posto godišnje. I to duže od deset godina, što je Sloveniju dovelo na sam vrh najuspješnijih tranzicijskih zemalja.

Vjerojatno je i to iskustvo pomoglo nizu suvremenih ekonomista, među kojima su i nobelovci Džozef Štiglic i Pol Krugman, da se i stručno suprotstave vladajućoj teoriji kako su stabilne cijene uvjet za privredni rast. Kod nas je to najtemeljitije napravio profesor Ekonomskog fakulteta u Rijeci, dr Dragoljub Stojanov. Još je Džon Majnard Kejnz, kaže on, tvrdio da je inflacija metoda kojom se ekonomija iz velike nezaposlenosti razvija prema potpunoj zaposlenosti, a čak je i veliki guru neoliberalizma, Milton Fridman, smatrao da inflacija na kratki rok pomaže gospodarskom rastu i zaposlenosti. Naravno, nije riječ o razornoj hiperinflaciji, s kakvom smo se susreli u posljednjim godinama Jugoslavije i prvim samostalne Hrvatske, kad je njen glavni razlog bio strah od kaosa i neizvjesnih promjena.

Ali to je sada davna prošlost, pa se ekonomisti u svijetu bave novim pitanjem: Kolika je cijena niske inflacije i treba li je platiti? U Hrvatskoj to je bila potpuno promašena investicija. Niska inflacija nije donijela nikakve koristi, ali politika čiji je ona sastavni dio izazvala je ogromne štete. Slovenci su “ciljali” svoju inflaciju na oko deset posto. Štiglic je izračunao da nema smisla snižavati inflaciju ispod 20 posto, jer to ne donosi nikakve koristi u rastu produktivnosti i konkurentnosti.

Kuponska privatizacij

Velika prednost Slovenije bio je i način privatizacije, iako je to za Hrvatsku danas manje važno jer nema smisla plakati nad prolivenim mlijekom. Ukratko, Slovenci nisu proveli pretvorbu, što je eufemizam za nacionalizaciju društvenog vlasništva. Ono, dakle, nije “pretvoreno” u državno, pa ga ni političari nisu mogli dijeliti po vlastitoj volji. Umjesto toga provedena je kuponska privatizacija u kojoj je nastalo dva milijuna malih kapitalista (toliko Slovenija ima stanovnika, a pravo na kupone imala su i novorođenčad), koji su po vlastitom izboru kupovali udjele i dionice poduzeća ili fondova. To je u prvim godinama funkcioniralo dobro, pa je spriječena tajkunizacija, ali i rasprodaja strancima.

Sami Slovenci, međutim, smatraju presudnim i jedan treći element. Oni, naime, nisu smjenjivali stare socijalističke direktore, već su čuvali svakog čovjeka s iskustvom i znanjem.

Što se dogodilo da je Slovenija od privrednog čuda postala zemlja-problem koja će, po svemu sudeći, uskoro trebati pomoć kao Grčka ili Španjolska? Presudna su bila dva događaja. Prvi od njih su izbori koji su doveli na vlast “slovenski HDZ” na čelu s Janezom Janšom, a drugi je ulazak u eurozonu.

Janšina je vlast, po hrvatskom receptu, počela smjenjivati direktore uspješnih poduzeća i postavljati svoje, stranačke kadrove. Tako je, između ostalih, smijenjen i direktor Merkatora Zoran Janković, koji sada vodi najjaču opozicijsku stranku, Pozitivnu Sloveniju. Nakon toga krenula je tajkunizacija, a banke su pod novim upravama prihvatile tzv. kazino-kapitalizam, koji je kod nas pod vidom investicijskih fondova mnogima odnio golem novac, a nerijetkima i životne ušteđevine. U Sloveniji mali su dioničari mijenjali svoje dionice za udjele u fondovima, koji su kao i kod nas nudili 30, pa i 40 posto dobiti. Rezultat je bio isti kao i u Hrvatskoj. Sve je to temeljito poremetilo poslovanje niza tvrtki, a neke su se našle i na bubnju.

Ironija sudbine

Ali za nas je mnogo važniji drugi faktor slovenske krize. To je ulazak u eurozonu 2007. godine. Od tada Banka Slovenije ima otprilike iste ovlasti kakve je republička Narodna banka imala u federalnoj Jugoslaviji. Tečajnu politiku vodi Evropska središnja banka (ECB), pa je Sloveniji u borbi za konkurentnost preostao samo MMF-ov recept, prepisan iz Vašingtonskog sporazuma. Dakle, smanjivanje svih troškova, u prvom redu socijalnih. To nije nikad i nikome uspjelo, pa neće ni Slovencima. Neće ni nama. Ironija je sudbine da Hrvatska ima vlastiti novac i može voditi vlastitu politiku, kakvu su u svojim najboljim danima vodili Slovenci. Ali uporno neće.

Zašto? Jesmo li veći katolici od pape? Zvuči apsurdno, ali bilo bi dobro da jesmo. Već citirani dr Dragoljub Stojanov kaže i kako se ponaša papa: “SAD svoju monetarnu politiku ne temelji ni na jednoj teoriji ili školi, već na interesima američkog društva i, prije svega, velikog kapitala.” A i glasoviti Džefri Saks primjećuje da “američki pritisci na zemlje u razvoju potječu iz brige o vlastitim trgovačkim interesima, a ne o interesima tih zemalja”. Na to, naravno, ne treba reagirati paranoidno. Nitko nije protiv nas. Ali svatko je za sebe. U Rimu, dakle, kao Rimljani.