Balkan već sto godina muče isti problemi

Igor Despot je povjesničar – u Hrvatskoj bi rekli da je mlad, iako je navršio četrdeset godina. Despot je, zapravo, u najboljim godinama, što je i sam prepoznao pa se, nakon završenog studija povijesti i filozofije u Zagrebu, primio posla, magistrirao, a kasnije i doktorirao na svojoj omiljenoj povijesnoj temi, Balkanskim ratovima. Nije stao na tome, nego je otišao korak dalje te je, nakon detaljnog istraživanja po balkanskim gudurama, ključnima za razumijevanje naših kasnijih bitaka, objavio knjigu “The Balkan Wars in the Eyes of the Warring Parties”. Svjestan situacije u kojoj je znanost na ovim prostorima, saznanja koja je stekao u Beogradu, Solunu, Sofiji, Skopju i na Cetinju zainteresiranima je predstavio na engleskom jeziku, objavivši knjigu za američkog izdavača.

Zašto su Balkanski ratovi iz 1912. i 1913. zanimljivi današnjim čitateljima i kakva je njihova poveznica s nedavnim ratovima?

Odgovor je zapravo vrlo jednostava do danas nije riješeno nijedno pitanje od onih koja su ovo područje opteretila prije stotinu godina. Kriza se vratila. Najgore je danas u Makedoniji, koja je i 1912. godine bila najveća meta. U toj državi, koja želi ući u Europsku uniju, makedonska i albanska populacija teško pronalaze zajednički jezik i njihov međusobni odnos nalikuje onome što smo gledali u filmu “Prije kiše” Milčeta Mančevskoga. Većinski dio makedonskog stanovništva nezadovoljan je privilegijama manjinske albanske nacije, čiji dijelovi i dalje maštaju o vremenu Balkanskih ratova, odnosno o stvaranju veće Albanije. Osim toga, Makedonija ima svoje stare probleme od prije. Bugari ne priznaju postojanje makedonske nacije, a Grci, poznato je, imaju problema već sa samim imenom Makedonije.

Dio iste povijesti

Znači opet Mančevski, ali ovaj put film “Sjenke”, koji se jednim dijelom bavi upravo temom iz Balkanskih ratova i genocidom, odnosno etničkim čišćenjem Makedonaca iz Egejske Makedonije?

Sve je to dio iste povijesti. Tu su i Srbi koji nemaju takve probleme s Makedonijom, s obzirom na situaciju na Kosovu, ali su poznati pokušaji Slobodana Miloševića, koji je s Grčkom dogovarao podjelu Makedonije, kada i ona dođe na red.

Dakle, isti se problemi na Balkanu vuku već najmanje stotinu godina?

Svaka od država koja je bila u Osmanskom Carstvu imala je svoju nacionalnu ideju. Jedina koja se u potpunosti ostvarila bila je ona grčka: oni su preuzeli cijelu Egejsku Makedoniju i otoke koje su željeli. Uspjeli su i asimilirati kompletno slavensko stanovništvo i to iznimno rigidnim zakonima prema svima koji nisu bili Grci, zabranjujući slavenska prezimena. I danas je za tu temu u Grčkoj jako teško naći sugovornike. Bugari su, pak, u to vrijeme dijelili naciju s Makedoncima, bez obzira na ideje o samoodređenju koje su postojale, što se najbolje očitovalo kroz pripadnost istoj crkvi. Još početkom 20. stoljeća, na popisu stanovništva svi su bili Bugari, Srbi su u svojim statistikama sve Slavene nazivali Srbima, koje su dijelili po pripadnosti određenim crkvama. O čemu se radi, najbolje svjedoči nedavno objavljena knjiga u Makedoniji o tom razdoblju, u kojoj suvremeni makedonski povjesničar u svojoj statistici umjesto Bugara upisuje makedonsku naciju: bili su jedni ili drugi, ali tada, sasvim sigurno, nisu postojale dvije nacije. Kako su nastajale i širile se države, stanovništvo se odvajalo, pa se onaj koji, primjerice, nije želio postati Srbin, odselio u Bugarsku.

U isto vrijeme nastaje i Albanija?

Austro-Ugarska i Italija željele su stvoriti Albaniju kako bi spriječile izlazak Srbije na more. Ali, Albanci su odmah izrazili negodovanje svojom veličinom i protokolima u Firenzi s kojima, zapravo, nitko nije bio zadovoljan. Tako priča ide iz desetljeća u desetljeće i samo o političkoj moći u određenom razdoblju ovisi hoće li biti tog eksplozivnog trenutka ili neće.

Očekuje li Kosovo nova eksplozija?

Rekao bih da nije toliko opasno. Jednim dijelom zbog rata koji se dogodio, a drugim zbog nedostatka moći, kao i zbog želje za europskim integracijama. Naravno, govorim o tehničkim mogućnostima, ali to je područje uvijek potencijalno eksplozivno zbog same ideje. Na Kosovu je došlo do tipičnog sukoba povijesnog i prirodnog prava.

Zadane obrazovne matrice

Zašto dolazi do takvih sukoba?

Prije svega, zbog matrica obrazovanja koje primaju i jedni i drugi. Upravo su te matrice bile razlog zbog kojeg sam krenuo istraživati Balkanske ratove. Nitko ne čita što piše onaj drugi i ne zna što se piše na drugom području. Ne prate se međusobno. Čak ni strani izvori ne daju punu sliku onoga što se događalo, jer ne prate sve strane. Ima cijeli niz takvih primjera, posebno prešućivanja onoga što se događa izvan određenog područja.

Znači da smo živjeli i da i dalje živimo jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima?

A ti drugi nas ne zanimaju. Konkretno, kako će uskoro stogodišnjica Balkanskih ratova, u svakoj od tih država održat će se međunarodni skupovi, na kojima ni meni ni većini drugih gostiju neće biti svejedno što će se govoriti.

Kako to mislite?

Evo primjer: na bugarskom skupu vjerojatno će se govoriti o nepobjedivoj bugarskoj armiji. U Srbiji će se pričati uglavnom o tome kako je tada evropska kultura i civilizacija ušla u krajeve koji su bili pod Osmanskim Carstvom. U Turskoj će skup sasvim drukčije izgledati, u Grčkoj će biti poseban na svoj način. Naravno, ta priča nije rješiva preko noći, bez obzira na međunarodne integracije i zajednički život. Opet primjer: Francuzi i Nijemci su objavili zajedničke udžbenike koji se tiču razdoblja u kojima su međusobno ratovali. Na ovom je području takvo što nemoguće – radni materijali postoje, ali nitko ih ne koristi, niti će se ikada sistematizirati i upotrijebiti.

Je li problem u vlastima koje se izmjenjuju na ovim područjima ili je riječ o nečem dubljem?

Vratio bih se na obrazovanje, koje uzrokuje mišljenje i onih koji dolaze na vlast. I oni su obrazovani po unaprijed zadanoj matrici, koja opterećuje i hrvatsko-srpske odnose. Ništa drukčije nije ni s Kosovom. Osobno mi se čini da bi bilo najelegantnije da se srpska vlast izmakne iz tog problema, ali nitko to ne želi napraviti. Iako sve vodi tome da će Kosovo ostati neovisno i da će se svi oni koji ga takvim ne prihvaćaju kad-tad morati iseliti.

Zločinci su oni “drugi”

Svim balkanskim ratovima, kada god se oni odvijali, zajedničko je to da su se oni “drugi” morali iseliti s prostora koje je onaj “prvi” zauzeo ili obranio, bez razlike. Možda je Kosovo najbolji primjer: ondje ne samo da više nema Srba, nego nema ni Goranaca, Roma, pa ni Hrvata… Jedina je želja da prostor bude etnički očišćen, bez obzira na to gdje se ratuje?

Takva ideja prati Balkanske ratove od samoga početka. Još prije stotinu godina na više stotina stranica zabilježeni su ratni zločini u izvještajima Carnegiejeve komisije, koji su bili svima dostupni, ali ih je malo tko koristio. U Balkanskim ratovima nije bila riječ samo o ubijanju ili protjerivanju muslimanskog stanovništva, što je možda bila početna ideja, nego se otišlo korak dalje u onome što su – primjerice, Cvijić i neki drugi znanstvenici – nazvali “makedonskom salatom”, odnosno “makedonskim tijestom” koje treba mijesiti. Od početka je bila jasna ideja stvaranja čistog terena. Kada već spominjemo filmove, za Balkanske je ratove tipičan film Srđana Dragojevića “Lepa sela lepo gore”: Turci, kada odlaze, pale sela. Oni koji dolaze također pale, oni koji su bili potlačeni tlače one koji su ih donedavno tlačili… Turski podaci, primjerice, kažu da je u Balkanskim ratovima ubijeno više od pola milijuna Turaka. Taj se podatak često uzima zdravo za gotovo, iako su se zločini u tom razdoblju vrlo lako prebacivali na one druge. Primjerice, dobar je dio zločina, zbog iznimno jake propagande, pripisivan Bugarima, koji se u medijskom ratu zbog strogog odnosa prema novinarima nisu najbolje snalazili, kao što je bio slučaj s istočnom Trakijom, koju su Turci u Drugom balkanskom ratu vrlo lako vratili u svoj posjed i pobili lokalno stanovništvo. Doveli su Lottyja, jednog od tadašnjih najboljih ratnih fotoreportera iz Francuske, obukli Bugare u turske narodne nošnje i prikazali ih kao žrtve zločina suprotne strane. Grci su dobar dio svojih zločina pripisali Bugarima, tvrdeći da oni tako nešto ne bi napravili jer su zaštitnici civilizacije. Venizelos je, naime, objavio knjižicu na najvažnijim svjetskim jezicima, tvrdeći da Grci nemaju veze s tim. Zanimljivo je da je Antun Gustav Matoš upravo u hrvatskim novinama objavio pismo jednoga grčkog vojnika svojoj zaručnici, u kojem je ovaj potanko opisao kako Grci kolju Bugare i obratno. O tome se, međutim, u europskim medijima šutjelo.

Već se u to vrijeme polagalo puno u propagandu?

Postoji cijeli niz primjera. Austrougarski mediji su tako Srbima dodavali ubojstva Albanaca kojih je i tako bilo dovoljno, s obzirom na velik broj neregularnih jedinica u svim vojskama. Većina hrvatskih medija, zbog tadašnjeg odnosa Hrvata i Srba, nije slijedila taj primjer. Tako je priča oko austrougarskog konzula Prohaske, koji je zajedno s Albancima pucao po Srbima, u ostatku monarhije bila prezentirana na način da su ga Srbi ubili, iako se ovaj koji mjesec kasnije pojavio živ i zdrav.

Ranjenici na kolima

Koliko je ljudi izgubilo život u tih nekoliko mjeseci rata?

Ne postoje točni podaci, posebno ne u Turskoj i Albaniji, koja je bila najslabije pokrivena. Grci su, primjerice, stradali više u Drugom nego u Prvom ratu. Srbi su podjednako izginuli u oba rata, ali svakako treba spomenuti problem kolere, koja je započela u Osmanskom Carstvu i kasnije poharala i druga područja, od Bugarske i Rumunjske, pa sve do Bjelovara. Kako bi koja vojska dolazila u zaražene dijelove, dolazilo bi do bolesti. Zdravstvena skrb je pritom bila katastrofalna, što je dodatno povećalo broj žrtava. Crnogorci su bili po tom pitanju najgori, Bugari i Grci također loši, a Srbi nešto bolji. Bolnica nije bilo, ranjenici su se prevozili volovskim kolima. Crnogorci su imali organiziran sanitet na način da su ih rođaci morali skupljati po ratištu.

Tko je, na kraju, ako se uopće može o tome na taj način govoriti, najbolje prošao, a tko je bio najveći gubitnik?

Grci su svakako dobili najvažniji teritorij, od bogate žitnice u Egejskoj Makedoniji do otoka. Crna Gora se nakratko proširila, Albanija je nastala, Srbija je ušla u tzv. Staru Srbiju, Rumunjska se raširila na dio Bugarske… Pravi gubitnici nisu bile države nego svi oni koji su stradali ili bili protjerani. I dan-danas ljudi u Sofiji obilaze arhive pokušavajući dokazati vlasništvo nad zemljištem koje je ostalo u nekoj drugoj državi. Zapravo su nezadovoljni bili svi koji su ostali pod “krivim” gospodarom i onda se zbog toga iseljavali jer nisu željeli postati oni “drugi”. Takvih je bilo na stotine tisuća, bez obzira na kojoj strani bili. Oni su pravi i istinski gubitnici tih ratova.

Koliko je Hrvata sudjelovalo u Balkanskim ratovima?

Gotovo kompletna javnost, s obzirom na tada vladajuću hrvatsko-srpsku koaliciju, bila je uz Srbe. Tek dio pravaša i klerikalaca stao je uz Bugare. U svim gradovima skupljao se novac za pomoć slavenskim narodima, uključujući Grke. I Ivana Brlić-Mažuranićsudjelovala je u tome, iako je tadašnje srpske gospođe u Slavonskom Brodu nisu željele. Bilo je dosta liječnika i medicinskih sestara, kojima je bilo najlakše prijeći granicu s obzirom na izvanredno stanje koje vladalo u Hrvatskoj. Zanimljivo je da je dio pravaša čak prešao među jugoslavenske nacionaliste, buneći se protiv Austro-Ugarske Monarhije. Organizirane su demonstracije među studentima u Zagrebu i Splitu, koje je podržao i Tin Ujević u Beogradu. Bilo je i nekoliko stotina dobrovoljaca. Najveći problem imala je Crna Gora s Austro-Ugarskom i to zbog bijega mladih Boke kotorske u crnogorsku vojsku.