Biftek iz računala
Mouse on Mars: “Parastrophic” (Monkeytown, 2012)
Čudan su put prevalili Mouse on Mars: u osamnaest godina postojanja snimali su u nekakvom pravilnom omjeru dopadljive i naporne albume te pritom stjecali onaj turbo-neodređeni kultni status, kakav obično pripisujemo piscima koje nitko ne čita i redateljima izgovaranje čijeg imena vam iz nepoznata razloga podiže cijenu u društvu – sve u svemu, u vremenima u kojima je gotovo svatko kultni autor, kao da je estetski profiliranije raditi narodnjake. Kao Dylan, recimo. Premda su Mouse on Mars u svojoj prevrtljivoj karijeri (red simpatičnih, red daviteljskih albuma) snimili i nekoliko elektro-narodnjaka. “Idiology” iz 2001. mogao bi ići u red njihovih veselih albuma, upakiranih gotovo za dječje rođendane. Naravno, pod uvjetom da vam je dijete ispalo iz serije “Malcolm u sredini”.
Komadi limene glazbe
Ovaj njemački dvojac, u sastavu Andi Toma i Jan St. Werner, skompao se na deth-metal koncertu i vrlo brzo krenuo u svoju interpretaciju komada buke, koje bi izlomili i onda u svojoj post-tehno ambulanti skrpali po naglašeno vlastitom nahođenju.
Prvi album “Vulvaland” bio je najviše obilježen lektirama, da bi od “Iaora Tahiti” redovito širili glazbenu teksturu. “Varcharz” iz 2006. njihov je najnesnosniji pokušaj krpanja nepokrpivoga, album kojim su dotakli dno (ili vrhunac) napornog sounda, da bi se nakon njega bavili prilično raznolikim djelatnostima, čak su radili i s Markom E. Smithom iz The Falla. Na “Parastrophicu” se poigravaju s vlastitim idejama obrađenima ili samo dotaknutima na prošlim albumima – oni su danas toliko veliki da se mogu pozivati na same sebe, bez izazivanja onog napornog osjećaja kakav redovito postižu naše javne ličnosti kada o sebi govore u trećem licu, tipa “Šuker je rekao…”, tako da je njihovo putovanje pejzažima s vlastita putovanja i nešto više nego samo puko listanje spomenara krcatog izblijedjelim fotografijama – ono je ujedno i ironično komentiranje vlastitoga puta.
Na “Parastrophicu” nisu ni približno naporni kao na prošlom albumu, ponovno je to nekakva za poduku otvorena hermetika sastavljena ne od poruka ljubavi, nego od odbačenih komada limene glazbe koju je nepoznat netko spojio na struju.
Inteligentna avangarda
Ovaj njihov album tako nije samo povratak na scenu nego i povratak korijenima te povratak istraživanju, ali sa sretnim ishodom. Što će reći da su se vratili nasmijanoj ambijentali koja je ujedno i – ambiciozne li riječi – avangardna. Ali, avangarda koju guraju Mouse on Mars nije pretenciozna, nego inteligentna, što će reći da se ovaj dvojac na “Parastrophicu” konstantno razgibava. Dosta je čuti “Metrotopy”, koja je pop u istoj mjeri u kojoj to mogu biti Radiohead, samo kada imaju ideja.
Iako ovakva vrsta elektronike zvuči kao ružan san iz devedesetih, kada se mislilo da bi budućnost jednom mogla ovako zvučati, dapače, da je takva budućnost odmah iza ugla (a u konstantnom smo revivalu folka, bluesa i tko zna još čega), Mouse on Mars uspijevaju prebaciti takvu vrstu posve predvidljive zvučne slike i u svoje intonacije udrobiti i nešto što nije samo zloguko proročanstvo o posvemašnjoj robotizaciji. Kako je rekao njihov sunarodnjak Heidegger, danas je već gotovo nemoguće na ulici sresti neko neuniformirano lice. U toj uniformnoj elektronskoj post-tehnološkoj miješanoj salati ovim se albumom momci iz Düsseldorfa izdvajaju kao komad kompaktnoga računalnog mesa; biftek je to iz računala, sav krvav od mikročipovske krvi. “They Know Your Name” kažu jednom pjesmom, a uglavnom zvuče kao da zbilja znaju, što je solidan dokaz čarobnjaštva u jednom androidnom svijetu koji stvaraju iz albuma u album.