Drskost ograničena dometa

Helena Peričić: “Deset drskih studija” (Naklada Bošković, Zagreb, 2011)

Naslov zbirke tekstova zadarske književne povjesničarke i teoretičarke Helene Peričić obećava iskošenu znanstvenu perspektivu, ali obećanje ispunjava samo djelomično: knjiga zapravo donosi neobičan spoj provokativnosti i konzervativnosti, prevrednovanja i povinovanja, avangardnog i retrogradnog. Drskost tu ima jasno ograničen domet: očituje se u propitivanju kanonizacije i valorizacije pojedinih autora i književnih pojava u suvremenoj kroatistici. Taj kritički impuls pritom ne treba podcijeniti, posebno ako imamo na umu petrificirajuće učinke akademskog polja, betoniranu hijerarhiju tema i problema koja tamo vlada i koju često nije ni jednostavno ni lagodno dovoditi u pitanje djelujući iz pozicije “insajdera”. S druge strane, međutim, teorijski i metodološki okvir ove drskosti izrazito je tradicionalan sklop konceptualnih rješenja, terminološki retrovizor koji teško da može precizno odraziti fenomene – osobito one suvremene – kojima se Helena Peričić bavi.

Hommage Simi Mraoviću

Njena je namjera, formulirana već u uvodu, dosezanje “što objektivnijega, neutralnijeg stupnja procjene i ocjene nekih dosad kanoniziranih ili pak zanemarenih književnih pojava i opusa”, a taj je asimptotički put prema nultom stupnju objektivnosti shvaćen kao opreka tzv. sociologizmu i ideologizmu, koji “anticipiraju i apriorno tumače djelo kao posljedak mileua samoga autora i ideja/stavova iz kojih je izrastao”. Umjesto “iskrivljavajuće” ideologizacije, dakle, znanstvena nepristranost, umjesto “marketinga i top-lista” tražimo “vrijednost djela per se“. Neuništiva je, izgleda, humanistička vjera u estetiku i sublimne proizvode ljudskog duha, ne mogu je omesti ni sva historijsko-materijalistička zanovijetanja oko društvenog konteksta, ekonomske uvjetovanosti, ideološke pervazivnosti: onima koji književnost promatraju iz nešto drukčijeg rakursa stoga može dobro doći kako bi obnovili abecedu vlastitih polazišta, protumačili da je i estetička disciplina historijski i materijalno uvjetovana organizacija znanja, rafinirana gesta univerzalističke ambicije nekadašnje kultivirane buržoazije, pa je stoga dosta klizav oslonac za uzaludne pokušaje nadvisivanja socioekonomskih determinanti umjetničkog stvaranja u ime pojedinačnog talenta i vizije… Ali dobro, preširoka je to rasprava za format književne kritike: reći ćemo samo da nas “Deset drskih studija” nisu uvjerile u suprotno, usprkos njihovom originalnom pokušaju da se cijeli ovaj mrski ideologizirajući pristup shvati kao tek jedan od momenata svojevrsne renesanse pozitivizma u posljednja dva-tri desetljeća.

Ako se s okvirom neupitno razilazimo, međutim, to ne znači da ono što je u njega upisano ne može biti interesantno. Najmanje dva “drska” teksta traže posebnu pažnju; u njima, Helena Peričić grabi u najbližu domaću književnu povijest na sasvim neočekivanim mjestima, ne pristajući na tipične sigurne oklade sterilnog akademizma. “Pjesnik koji je smiješno zborio i ozbiljno nesta(ja)o” svojevrsni je znanstveni hommage Simi Mraoviću, nastao početkom 2009, samo nekoliko mjeseci nakon njegove smrti.

Opus Tome Bebića

Čitajući paralelno Mraovićev “manjinski roman” “Konstantin Bogobojazni”, pet zbirki i nekoliko ciklusa pjesama, autorica u njima traži i uspoređuje motive kretanja: putovanja, bijega i lutanja. “Stvarna” besciljna tumaranja Zagrebom ili vožnje po evropskim cestama, s jedne, i metaforična prizivanja Saigona, Los Angelesa ili Sjevernog pola, s druge strane, u izrazito autobiografičnoj prozi postaju onda motivska čvorišta iza kojih naziremo pripovjedačevu/pjesnikovu ugroženu poziciju u zagrebačkim ra(t)nim devedesetim, sve one privremene smještaje, izbjegavanja regrutacije, obilaženja vlastitog stana u koji je, možda, već uselio netko podobniji… Pomalo iznenađujuće, tako, “distancirana” metodologija Helene Peričić otvara perspektivu nedavnih trauma, uvodeći u akademski diskurs teme itekako žigosane politikom i ideologijom.

Autorom sa samog ruba znanstvenog vidnog polja bavi se i studija “Gdje je otišlo svjetlo nakon što sam okrenuo prekidač? “: tu se samosvjesno upisuju početne koordinate za neka buduća proučavanja opusa Tome Bebića, a listanje njegovih sabranih djela u izdanju “Feral Tribunea” pretvara se u zabavnu šetnju kroz razigrane aforizme, neočekivane haikue i simpatično patetične stihove. Pridodamo li ovim dvama zahvatima preko ruba akademski legitimiranog tematskog polja još neku zanimljivu “provokaciju” – preispitivanje značaja precijenjenog “Puta po Dalmaciji” Alberta Fortisa, recimo – “Deset drskih studija” pokazuje se kao knjiga koja daje solidnu hrpicu razloga da je se podrži i predloži, svim neslaganjima usprkos.