Gurati kamen do Petrovca

Trenutak u kojemu se iz guste magle polako pojavljuju konture da bi odjednom oslobodile formu više nalik golemom, ranjenom tijelu nego disfunkcionalnom objektu, važan je za svakoga tko misli da je došao na kratak izlet na Petrovu goru, zapušteni ekološki raj s tegobnom povijesnom prtljagom. Prosvijećeni turist iz Zagreba je došao po svoj, možda, estetički višak, mjesto razlike i/ili otpora prema svijetu kojim se inače kreće: što je onda u jesenskom aranžmanu dobio pred spomenikom Vojina Bakića na vrhu Petrovac?

“Impersonalan, kao da je površina nekog stroja”, piše o spomeniku Ješa Denegri, a gostu u magli čini se baš suprotno kad gleda krnjavu metalnu oplatu što jednakom mirnoćom nosi svaku svoju rupu, kao da je nema: personalan, kao da uopće nije površina nekog stroja. Ako je tu kontradikcija, treba je popljuvati kao bljutav turistički sentiment i odvažiti se na normalnost. Kakav (su)život uopće želimo sa spomenikom na Petrovcu i što od nas, kakav tip odgovornosti, traži tako snažan habitus mjesta?

Kronologija je poznata

Uz naslovno pitanje “Što napraviti s Petrovom gorom?” stvar su slično postavili i organizatori putovanja/projekta – umjetnička udruga WHW s kustosicom Vesnom Vuković, koja je na lokaciji spomenika Vojina Bakića u subotu, 13. listopada organizirala izložbu-akciju predstavljanja idejnih prijedloga pristiglih na natječaj. Poziv je upućen svim kreativcima koji se zanimaju antifašističkim spomenicima i pitanjem prostora koji oni danas mogu generirati, a putnici u autobusu prema Petrovoj gori bili su i više i manje od toga: raznoliko zainteresirano društvo s nejasnom ali postojanom idejom u “viziju i misiju” tog spomenika.

Autobus zagrebačke registracije stigao je, dakle, oko podneva na prijemni trg bivšeg Memorijalnog parka Petrova gora, koji je prestao postojati oko 1991., bez službenog datuma kraja. Parkiralište je “dimenzionirano za istodobno parkiranje deset autobusa, 20 osobnih automobila i pet službenih osobnih automobila (delegacija i sl.)”, kako se navodi u tehničkom opisu spomeničkog kompleksa na Petrovoj gori, otvorenog 1981., a u izletničkom realitetu ono podrazumijeva tri parkirana automobila. Pješačkom dinamikom iz jednog autobusa prema trijemu ili trgu ispred spomenika, koji više iz simbolike i respekta nego stvarne fizičke potrebe odnedavno ima ulazna vrata s lokotom. Zatim nostalgija, susret s ruiniranim memorijalnim stepeništem i “objektom” koji je 1980-ih, kad je prosječan đak posljednji put bio na ekskurziji na Petrovoj gori, imao i garderobe, restoran, trafiku, suvenire, sanitarije, razglas, vodiče.

Spomenik je izgrađen “snagom i voljom naroda. Kamen temeljac je položio 6. maja 1946. predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Jugoslavije dr. Ivan Ribar. Uvijek je zamišljan kao velebno ostvarenje, tako da u poratnoj besparici nije došlo do realizacije”, vele u brošuri Memorijalnog parka iz 1982. Poznate su tehnikalije i kronologija, pobjednik drugog, dopunskog natječaja za idejno rješenje spomenika 1975. kipar Vojin Bakić i arhitekt Berislav Šerbetić kao odgovorni projektant, vodili su gradnju spomenika koji je financiran samodoprinosom stanovnika karlovačkog područja. I tada nije bilo besparice, jer je “izgradnja spomenika stajala 30 milijardi dinara, a izgradnja čelične oplate 34 milijarde dinara”, kako svjedoči u “auli” spomenika Miloš Kresojević, posljednji kustos Memorijalnog parka. “Kako vidite, sve je devastirano, fond i arhiva Memorijalnog parka u potpunosti su uništeni, tu ćete u šumi ili jarku još možda pronaći koju sliku”, govori Kresojević, ne imenujući vojsku i vojske koje su poharale Spomenik, jer nema ni smisla ni povijesne situacije za atribucijom i adresiranjem kulturocida.

Kresojević suho nabraja nekadašnje resurse, bez emancipacijskog tona ili signala za optimizam: Muzej revolucije, etnografska zbirka, konferencijska dvorana, multimedijalna dvorana, biblioteka. Nekad je sve to bilo na mjestu genijalno oblikovanog, arhitektonski sistematičnog i modernistički gibljivog, eliptičnog interijera Berislava Šerbetića, koji je s puno razumijevanja slijedio kiparevu ključnu ideju. Organika spomenika je, pak, u strahoti devastacije sačuvala ljepotu neke distorzirane elegancije, uz svu tu razbacanu staklenu vunu i spužvu, miris plijesni, sige, razbijeno staklo i rđu, šuplje metalne rešetke.

20-ak idejnih rješenja

Na jednoj od stepenastih razina unutrašnjosti, u kutu prostorije, razbacane su vojne uniforme iz fundusa izložbe NOB-a. Dva lifta kao dva šuplja zuba strše poput opomene za bezdan podzemnog dijela spomenika, gdje je u boljim vremenima bio “višenamjenski prostor s dva aneksa s galerijom” ili “prostor aperitiva i odmora”, danas rupčaga prekrivena ostacima sanitetskog materijala i bizarno ogromnom količinom plastičnih čahurica dječjih Kinder jaja.

Ali ako Spomenik (na trenutak) ne gledamo kao traumu i infrastrukturni suvremeni problem na terenu triju općina i dviju županija, nego kao “pitanje site-specific dimenzije spomenika i umjetničkog sadržaja u javnom prostoru”, rastvara se privilegij imaginativnog. U ležernom rasporedu izložbe/akcije, u bivšoj (budućoj?) dvorani Spomenika predstavljeno je 20-ak pristiglih idejnih rješenja, elaboriranih na listu papira i/ili predstavljenih uz diskusiju s autorima. Sa stolcima u rukama, grupice diskutanata veru se po stepenicama Spomenika do vidikovca (na visini od 37 metara ili 544 metra nadmorske visine), gdje ih pozdravlja mobilni operater Bosne i Hercegovine, sjedaju na propuh i kratko raspredaju stvar: analitičko-kontemplativni moment bez presedana.

Predstavljeni radovi imaju zajedničko mjesto dvojbe: socijalizirati spomenik ili ne, teorijski analizirati aktualizaciju (anti)fašizma ili ekonomizirati. Jedni su pritom narcistički i spomenarski, drugi turističko-vizionarski, treći komično utopijski, četvrti komično ideološko-teorijski, a peti su policijski intonirani, s pozivom na legislativu i potpis brand managera.

Primjerice, Andrej Mirčev predlaže svojevrsnu forenzičku rekonstrukciju spomenika i skulptura u procesu arhiviranja građe i privatnih sjećanja; Ivan Latin virtualno bi povezao sve spomenike NOB-a i zatim pozvao na akciju skvotiranja, Kristina Leko bi osuvremenila spomenik i antifašističko naslijeđe izradom replika fonda Muzeja revolucije; Marko Kostanić tumači da spomenik u istodobnosti “devastacije i nadogradnje odašiljača T-Coma” svjedoči kontrarevoluciji. Željko Zorica spomenik vidi kao “bolnicu Vojina Bakića” koju treba obložiti solarnim panelima i lišćem, društvo astronoma “Beskraj” spomenik bi ostavilo u ekološkoj čistoći “tamnog neba”, na jednoj od rijetkih lokacija u Europi s vrlo malo svjetlosnog zagađenja, što bi bilo idealno za znanstveni turizam. Marijan Crtalić bi, pak, jednostavno “oživio NGO turizam”, spomenički turizam kao obilazak bez ikakvih očekivanja, a Selma Banich ima najkraći sinopsis: “Gurati kamen uzbrdo. Gurati ga prema vrhu, prema 507 m Petrove gore i položiti ga. A onda otići.”

Radovi će još jednom biti predstavljeni u zagrebačkoj Galeriji Nova, u studenom.