Istorija na popravnom ispitu

“Vremenska petlja” Nenada Veličkovića neka je vrsta postmoderne didaktičke lakrdije ostvarena u preseku omladinskog i parodijskog romana. Nenad Veličković jedan je od retkih autora koji zna za koga piše. Recimo, roman “Sto zmajeva” (Stubovi kulture, 2007) pisan je za tinejdžersku publiku, knjiga eseja “Dijagnoza-patriotizam” (Fabrika knjiga, 2010) za nastavnike maternjeg jezika i književnosti, dok bi “Vremenska petlja”, pačvork s tezom, bila namenjena studentima. U Veličkovićevom književnom tekstu vidljiva su preplitanja svega o čemu je već pisao: istraživanje čitanki meša se sa kolumnističkom publicistikom, motivi života u opsednutom gradu izloženog nemilosti topovskih granata iz “Konačara” i “Đavola u Sarajevu” sa jeretičkim porivom izvrtanja na naličje književnog kanona i nacionalnih mitova.

Raspetljana istina

“Vremenska petlja” je tip romana koji uzima hleb kritičarima, jer sasvim lepo objašnjava čime se bavi i čemu služi: ova knjiga je “vodič za studente kroz istoriju BiH”. Troje mlađahnih likova, Suni (Sunija), Dali (Dalibor) i Buba, lutajući lavirintima bosanske piramide u Visokom upadaju u različite epohe bosanske povesti. Tu sreću različite istorijske ličnosti, od vladara i ratnika (ban Kulin, kralj Tvrtko, princ Eugen Savojski, Husein kapetan Gradaščević, poznatiji kao Zmaj od Bosne, Tito za vreme “neprijateljskih ofanziva” na Neretvi i u Drvaru…), preko pisaca i prosvetitelja (Aleksa Šantić, Mula Mustafa Bašeskija, fra Grga Martić…), udarnika i revolucionara (Alija Sirotanović, Gavrilo Princip), do onih običnih i anonimnih. Sasvim kao u filmskim tinejdž komedijama, poput francuskih “Posetilaca” ili holivudskog hita “Povratak u budućnost”.

Autor nije paseista, da žali za “pustim turskim” (bogumilskim, bošnjanskim, austrougarskim, kraljevskim ili bratstvo-jedinstvenim vremenima), kad je sve bilo bolje (kako za koga i kako koji period). Ipak, njegove simpatije skoro da su na strani bana Kulina koji kao u istorijskoj drami deklamuje: “Mi nismo oni koji od crkve ne vide boga. Mi smo oni koji se mole iz ljubavi, a ne iz straha. Nama ne treba uniforma da bismo vjerovali”, ili Alije Sirotanovića koji promoviše vrline udarništva i drugarstva: “Ti imaš mozak da ga čuvaš, a ja srce da ga trošim. Vidjećemo čega će kome na kraju više ostati.”

Ipak, većinom Veličković osporava delovanje nacionalnih ikona u istoriji. Pomenuta scena sa banom Kulinom tek je uvertira u drugu koja prikazuje čin njegove abjuracije, kada se pod prisilom Vatikana odriče od bogumilske jeresi. I period srednjovekovne samostalnosti Bosne naslikan je kao suprotnost romantičarskoj viziji sjajnih dvoraca, vitezova i visoke kulture. Bosanska prestonica smrdi po domaćim životinjama i vašljivom i nepismenom plebsu. Ova scena sadrži grubu parodiju danas aktuelnih predstava o samarićanskom mentalitetu Dobrih Bošnjana, sirotih ali nesposobnih za išta drugo sem da ugode i pomognu i potpunom neznancu.

Interaktivni tekst

Dubravka Ugrešić smatra da bi internetsko čitanje, iPad, multimedijalna scenska izvedba bili primereniji medij od knjige za sadržaj koji nudi tekst “Vremenske petlje”. Ajped, tač skrin koji funkcioniše kao intearktivni ekran u Veličkovićevom kolažnom romanu je dvostruko važan pojam. Ne samo zbog “multimedijalne” prirode sadržaja teksta, već i kao način ulančavanja sekvenci naracije, epizoda ili skečeva, pa i okvira cele pripovesti.

Nenad Veličković javiće se u tekstu i kao dečak sa kojim se u jednoj epizodi sreće tročlana grupa putnika kroz vreme, kasnije i kao odrastao čovek i pisac. Za razliku od “klasičnog” postmodernog teksta, koji perverzno uživa u razaranju posvećenog prostora fikcije, Veličković je probao nešto retro i nešto po definiciji nemoguće: da u tekstu oživi davno već sahranjenog autora tako što će pripovednoj konstrukciji poturiti sebe i svoj autentičan autobiografski narativ. Autor žudi za kontinuitetom bezazlenosti kao potvrdom da njegovo pisanje dolazi iz bezazlene zaigranosti mašte koja se zabavlja podučavajući.

Neprestana izmena narativnih perspektiva i tipova pripovedanja, parodija prosedea, brehtovski songovi, angažovani i ludički, skriveni citati i neskrivene aluzije, i obratno, katalozi citata o književnim motivima meseca i kukuruza u poeziji domaćih klasika, podražavanje istorijskih jezičkih standarda i govornih stilova, jezgrovite replike u polemičkim agonima koje ponekad dosegnu i nerešen “polifonijski” rezultat, lucidna komika, sve su to vrline Veličkovićevog teksta koje pretežu nad shematičnom kompozicijom romana (skeč-komentar-song), proizvoljnim hodom kroz povest BiH, pakatkad bez jasne poente ili sa čisto lakrdijskim raspletom i neslivenošću autobiografskog, komičkog i didaktičkog u tekstu.

Ako progutamo žanrovsku uslovnost fantastike omladinskog romana, u “Vremenskoj petlji” nam se pruža obilje finog eruditnog uživanja praćeno pozivom na preispitivanje delovanja tradicionalnih kanona i oficijelnih institucija.