Kninu je pripadao celim svojim bićem

Otvorim jutros novine i vidim – umro mi je prijatelj iz detinjstva, Srđan Radulović. U 55. godini. Znao sam da je bolestan i da je bolest od koje boluje opaka. Nadao sam se negde u dubini vlastitih osećanja da će je pobediti, onako dobroćudan, stamen i tvrd. No, nada je dobra samo za doručak, a za večerom se izjalovi.

Srđan je Radulović jedno od najznačajnijih novinarskih imena poslednjih nekoliko decenija, u Srbiji, naravno. Pored ostalog, bio je urednik “Blica” i NIN-a, a ostavio je najdublji mogući trag u više novina na našem jeziku, među kojima je i splitska “Slobodna Dalmacija”, u nekoliko predratnih godina. No, prve ozbiljne novinarske korake, nakon završenog Fakulteta političkih nauka u Beogradu, uradio je sredinom osamdesetih na Radio Kninu. Bio je to mali grad, velikih mogućnosti, i sedeći na komemoraciji koju su povodom Srđanove smrti priredili “Blic” i NIN, sve te slike pomaljale su mi se u glavi. Niko da pomene Radio Knin u oficijelnim govorima ljudi koji su jako bliski Srđanu, kako ljudski tako i profesionalno. Kao da tog dela njegovog života nije ni bilo. A on je, evo mogu to kazati sasvim mirne savesti, postao pravi novinar baš na Radio Kninu, u periodu od 1984. do 1987, kad je prešao kao gotov novinar u splitsku “Slobodnu Dalmaciju”, gde su tada pisali Miljenko Smoje, Momčilo Popadić, Ćićo Senjanović, Zvone Krstulović, Boro Soleša i kasniji feralovci Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić.

Srđan je Kninjanin, i ja ga znam iz detinjstva. Moje sećanje na njega nema toliko veze sa novinarskim, profesionalnim životom, mada je to nezaobilazno, koliko sa kninskim, djetinjastim slikama, koje u sebi nosimo mi osuđeni da to ne zaboravimo, mada nam se zaborav večno natura, čak i objavljenom Srđanovom biografijom, u kojoj Knina ni od korova nema. A on je tamo pripadao celim svojim bićem. Sedeći na komemoraciji u “Ringerovom” holu, u Dunavskoj ulici, doletele su mi slike, davno potisnute.

Setih se kako smo sedeli na kafi u “Balkanu”, “kod Ante” ili “kod Grizelja”, često smo pričali o vinu i vinogradu. Srđan je strasno voleo vinograd svog dede, smešten na istočnoj uzvisini iznad grada. Dva puta sam mu pomogao oko trganja, mašćenja i odlivanja. Jednom i kod pečenja rakije. Hteo je on da i meni pomogne, ali moj vinograd je bio trideset kilometara od Knina, prema Zadru, a i bila je brojna familija koja bi brzo sredila naših hiljadu i po loza. No, nismo propuštali priliku da kod njega ili kod mene degustiramo vino i rakiju. I znao je uvek kazati: “Moje vino je bolje, ali je bolja tvoja loza.” Nisam nikada to priznao, mada sam bio svestan da je njegovo vino, naročito belo, uistinu bilo bolje.

Na komemoraciji se ređaju govornici, novinari, Srđanove kolege iz “Blica”, NIN-a i drugih redakcija. Gledam ispred sebe, pun slika. Stojimo Danko, Pero, Plavšić, Čuki, Jovo Radulović, Bogdan i ja. Kao odnekud, iz mene je izašlo:

– Imao si vino bolje od moga, prijatelju.

– Šta kažeš? – veli Bogdan iznenađen mojim iskazom.

– Ništa, jebeš život, moj Bogdane.

– I ja kažem – promrsi Bogdan.