Plati ili propadni!

Hrvatsku privredu mahom vode prevaranti i utajivači, a u bankama, nasuprot tome, jedan do drugog sjede samo korektni ljudi, nadahnuti plemenitim duhom rada i štednje, proizišlim iz protestantske etike. Na toj apsurdnoj pretpostavci utemeljen je paket zakona za suzbijanje nelikvidnosti, koji je trijumfalno usvojen u Saboru. Njihov se zajednički nazivnik može svesti na samo tri riječi: plati ili propadni! I to odmah, jer ministar financija Slavko Linić vjeruje da će se uz njihovu pomoć nelikvidnost ukloniti za devet mjeseci. Ali hrpa neplaćenih računa, koja je u kolovozu narasla na 44 milijarde kuna, nalazi se samo u računovodstvima tvrtki, kao i kod obrtnika. Banke ne oskudijevaju novcem, iako i one sve teže naplaćuju svoja potraživanja. Usprkos tome, banke su visoko likvidne, pa ih ne moraju plašiti ni zakoni koji upravo stupaju na snagu.

Ako su prisila i kazna penicilin za nelikvidnost, lako je zaključiti i koja ju je bakterija izazvala. Ona se zove pohlepa i neodgovornost. Umjesto da plaćaju svoje račune, vlasnici i poslodavci su trošili novac za neke druge namjene. Ulagali su u vlastito poslovanje gušeći istovremeno one kojima duguju, špekulirali su nekretninama ili, jednostavno, izvlačili novac iz tvrtki i trošili na vile, jahte i sličan luksuz dostupan parvenijskoj imaginaciji. Tom je kurbinom piru kraj, poručili su im sada Vlada i Sabor. Plati ili propadni.

Zašto su banke pošteđene?

Zapravo je teško shvatljivo zašto se nitko nije upitao kako to da su banke pošteđene nelikvidnosti. Da jeste, nesumnjivo bi morao zaključiti kako tu postoji još neki vrag, koji se ne može istjerati samo egzorcističkim metodama, usmjerenim na uvođenje reda. Najkraće rečeno, stabilnost cijena godinama se održavala politikom prejake kune i oskudnih količina novca u opticaju. Nedavno je, na primjer, Hrvatska narodna banka konstatirala kako novca ima dovoljno jer su banke likvidne. Kao da se nje ne tiče što je gospodarstvo nakupilo 44 milijarde kuna neplaćenih računa. Kao da i u HNB-u vjeruju kako je to posljedica samo nereda i neodgovornosti privrednika. Naravno, tu znaju sve, ali u sustavu koji je uspostavljen njihova je briga samo stabilnost kune.

Nered i neodgovornost, koji i inače karakteriziraju hrvatsko društvo, nesumnjivo su jaki uzroci nelikvidnosti. Zato su novi zakoni dočekani s velikim zadovoljstvom. Ali ako se ostane samo na tome, oni bi mogli ubrzano povećati nezaposlenost i produbiti krizu umjesto da pomognu njenom prevladavanju. Kad novca za normalno poslovanje nema dovoljno, privreda ga, naime, stvara sama. Taj novac su neplaćeni računi. Naravno, to je loš novac, ali on ipak kola krvotokom privrede i omogućava kakvo-takvo poslovanje. Bilježi se u bilancama tvrtki i omogućava da se produžava lanac obećanja “platit ćemo vam čim nama plate”. Ako se taj novac povuče iz opticaja, a ne zamijeni pravim, može doći do kočenja i zaustavljanja gospodarskih aktivnosti. Povijest pamti dramatične primjere koji to dokazuju.

Nakon “ludih dvadesetih”, kad su se stvarala bogatstva bankarskim pothvatima sličnim ovima koji su doveli do sadašnje krize, vlasti su u Americi počele ubrzano povlačiti novac. Posljedice smo vidjeli u brojnim filmovima, u kojima armije nezaposlenih nesretnika lutaju Amerikom. U godini 1933., kad je inauguriran Frenklin Delano Ruzvelt, novčana masa je bila za trećinu manja nego 1928. Novi je predsjednik promijenio politiku, ograničio bankarske špekulacije i tiskao novac, koji je preko javnih radova davao Amerikancima. (Ceste su se tada gradile lopatama, što je zapošljavalo mnogo ljudi.) Drugi je primjer imao znatno teže konzekvence. U strahu od povratka hiperinflacije s početka dvadesetih (koje, usput rečeno, nije bilo već deset godina), vlada njemačkog kancelara Hajnriha Brininga počela je potkraj godine 1931. povlačiti novac, uvodeći istovremeno stroge mjere štednje i povećavajući poreze. Privreda koja je tek počela izlaziti iz depresije ponovno je zakočena, a nezaposlenost je skočila na preko 20 posto. Mnogi smatraju da su ti nesretni i razočarani ljudi mahom bili glasači koji su na slijedećim izborima omogućili Hitleru da prigrabi vlast.

Dirljiva sloga u Saboru

Usporedo s uvođenjem reda treba, dakle, umjesto neplaćenih računa popuniti krvotok gospodarstva transfuzijom pravog novca. Ali, naravno, ne sa 44 milijarde kuna, jer je taj iznos mnogo veći od prave nelikvidnosti. To je zbir svih međusobnih dugovanja, od kojih se mnoga bilježe po nekoliko puta, po principu ja tebi, ti njemu, on nekom trećem itd. Tu šumu treba pročistiti sistemom prebijanja dugova, da bi se dobio ostatak koji je pravi iznos nelikvidnosti. U paketu zakona koji su se našli u Saboru bila je predviđena upravo ta mogućnost, ali je izbrisana onim slavnim oporbenim amandmanom, prvim koji je vlast prihvatila u povijesti samostalne Hrvatske.

Zašto, moglo se zaključiti po formulaciji jednog odgovora ravnateljice Porezne uprave Nade Čavlović Smiljanec. “Država uredno plaća sve svoje obveze”, rekla je ona u emisiji “Nulta točka” Hrvatske televizije. Što tu odmah upada u oči? To da je ona govorila u sadašnjem vremenu. A što je sa starim dugovima? Je li država i njih podmirila? Da jeste, gospođa ravnateljica sigurno ne bi propustila da se i time pohvali. Ali nije.

Vjerojatno je upravo odluka da se stari državni dugovi (zasad?) ostave u mraku prošlosti dovela do dirljive sloge u Saboru, zbog koje su nekima možda i zasuzile oči, a mediji progovorili o velikom trijumfu demokracije. U onoj istoj sabornici, u kojoj su dosad zastupnici bili složni samo u njenom pretvaranju u balkansku krčmu, činilo se da su se napokon složili kako je interes zemlje važniji od svih stranačkih nadmudrivanja i podmetanja.

Istina je, kao i obično, mnogo manje patetična. Vjerojatno su se njihovi interesi u tolikoj mjeri poklopili, da je ministru financija Slavku Liniću dobro došao amandman koji je u Saboru obrazlagao njegov prethodnik, a sada opozicioni zastupnik HDZ-a Ivan Šuker. HDZ je tražio, a SDP prihvatio da se iz prijedloga novog zakona, kojim se želi prevladati nelikvidnost, izbaci mogućnost multilateralne kompenzacije, odnosno prebijanja dugova.

Djetinjasti argumenti

Taj bi pothvat, naime, p(r)okazao sve neto dužnike, pa i državu. To bi razotkrilo nove grijehe prošlosti i dodatno pogodilo već teško uzdrmani HDZ, pa je razumljivo da su se oni pobunili. Pritom se gospodin Šuker služio, blago rečeno, djetinjastim argumentima. Tvrdio je kako je to “socijalističko” rješenje, iako je riječ o čisto matematičkoj operaciji koja je, kao i matematika uopće, lišena bilo kakve ideologije. Što se toga tiče, Šuker može spavati mirno. U golemom Marksovom ekonomskom djelu nema ni slova o multilateralnoj kompenzaciji. A ni Lenjin je ne spominje kao oružje revolucije. Doduše, početkom 70-ih prošlog stoljeća, u nekadašnjoj je Jugoslaviji provedena dobrovoljna multilateralna kompenzacija, a operator je bio računski centar INA-e. To je pomoglo prevladavanju tadašnje nelikvidnost, koja se poslije toga nije ponovila. Pa ipak, drugi je argument gospodina Šukera bio da ona izaziva novu nelikvidnost. Zašto bi je izazivala, ne zna ni on sam. Uzroci nelikvidnosti su poznati, a među njima sigurno nije multilateralna kompenzacija.

Zašto su, međutim, SDP i ministar Linić progutali ta obrazloženja? Najvjerojatnije zato jer su poslodavci s veseljem prihvatili ponuđenu šansu. To je značilo da su zaprijetili i vladajućoj Kukuriku koaliciji. Ako bi se, naime, država istjerala na vjetrometinu, za nju bi morala vrijediti ista pravila kao i za sve ostale. To znači plaćanje u roku od 30 dana i to ne samo za tekuće poslovanje, već i za stare dugove. Gospodin Linić zna da će se velik dio starih računa nekako morati pokriti, ali ne sada, kad je budžet i tako pod velikim pritiskom. Ali zar isto ne vrijedi i za gospodarstvo? Bez svježeg novca sve se svodi na žandarsku logiku – pendrekom će se dotući dio poslova koji još preživljavaju. Ni magarci ne mogu čekati da trava naraste.