Po unutrašnjosti bez toponima

Gerald Murnane: “The Plains” (Nostrilia Press, 1982)

Narator malene putopisne knjižice “The Plains”, ne mnogo deblje od stotinu stranica, kaže da je u unutrašnjost Australije, udaljenu osamsto kilometara od obale, stigao prije dvadeset godina. Već te tri mjere – knjižica od stotinjak stranica pisana dvadesetak godina u kilometrima dalekoj unutrašnjosti kontinenta – daju neobične koordinate teksta o australskim ravnicama. No, još je neobičnija priča o samom nastanku knjižice.

Narator Geralda Murnanea stigao je u unutrašnjost kao samoproglašeni filmaš, čija je namjera bila sakupiti bilješke i snimiti dokumentarac o ravnicama pod naslovom “Unutrašnjost”.

Nesnimljeni film

Među bogatim veleposjednicima prostranih ravnica narator pronalazi pokrovitelja spremnog ugostiti ga u vlastitoj kući i osigurati mu godine nesmetanih istraživačkih priprema za snimanje filma. Putopisac odlazi na udaljen posjed, provodeći tjedne u zamračenoj biblioteci zdanja, proučavajući najčešće pitanje vremena i boja i – tjednima ni s kim ne progovarajući ni riječ. Jedina komunikacija svodi se na povremeno večernje alkoholiziranje s gazdom te intenzivno promatranje njegove kćeri i njegove supruge. Pritom narator pomišlja kako bi mogao izdati knjigu eseja, staviti je na policu biblioteke i tako preko knjige doći u kontakt s gazdinom suprugom. Ili, možda još bolje, izdati knjigu, staviti je u popis literature knjižnice, ali je izostaviti s police i onda na taj način komunicirati sa ženom.

Domaćin hvali filmaševo odgađanje rada s kamerom i posvećenost pripremama za film. Dapače, što godine više prolaze, to je narator među lokalnim ljudima cjenjeniji kao (potencijalni) filmaš i, općenito, istraživač specifičnog pejzaža. Na kraju, ta opreznost i studioznost toliko utječu na njegovu ozbiljnost kao filmaša da uopće ni ne započinje snimanje, pa umjesto filmskih kadrova iza njega ostaju tek posve hermetične i za film zapravo neupotrebljive bilješke.

“Ravnice” Geralda Murnanea – introspektivni, metarealistički putopis, u kojem nema nijednog toponima (osim uzgrednog spominjanja Melbournea) – dio su literarnog lanca u kojem su i Bruce Chatwin (“U Patagoniji”), W.G. Sebald (“Saturnovi prstenovi”) i Teju Cole (“Open City”).

Početak literarnog lanca

Murnane je prvi u lancu, ali zadnji koji do nas dolazi. Kako su njegovom naratoru trebala čitava dva desetljeća da napiše svoje bilješke, tako je Murnaneu trebalo dvadeset godina da se njegova knjiga objavi u Americi i tim ulaskom na svjetsku scenu postane njenim vidljivijim dijelom. Na neki način, kao da se moralo otkriti pokojnog Brucea Chatwina (1940 – 1989) i također pokojnog W. G. Sebalda (1944 – 2002) da bi svoje mjesto i priznanje dobio i Gerald Murnane (Melbourne, 1939).

No, i kada se Murnanea čita kroz Chatwina, Sebalda i Colea, “Ravnice” nisu tekst u koji je lako ući i koji je lako prepoznati. Mistificiranje, misticizam, alkoholizam, povijest, humor, fantazija, romansa, alegorija, putopis – sve je tu stopljeno u originalnu leguru. Murnaneove bilješke s razlogom su prerasle u literarni kult, a ne bi čudilo da kultni status dobije i nikada snimljeni film. No, sve je moglo završiti i drugačije; nesnimljeni film lako se mogao pretvoriti u zaboravljene bilješke. Samog Murnanea to najvjerojatnije ne bi previše oneraspoložilo. Literatura je za njegova naratora ponajprije osobno putovanje.

“I iznova sam se podsjetio – u svoj umjetnosti i znanosti koja je izvirala iz svjesnosti ravničara o gubitku i promjeni, nijedan mislilac nije se ozbiljno zabavio mogućnošću da čovjek u nekom trenutku svog života može biti prosvijetljen bilješkama istog čovjeka u trenutku koji je, recimo zbog prikladnosti, prethodio rečenom trenutku.”