Pravimo novine dobrih vijesti

Dževad Tašić, nekadašnji novinar i urednik u sarajevskom “Oslobođenju”, glavni je urednik “Bosanske pošte”, novina koje već 17 godina izlaze u Skandinaviji, a namijenjene su izbjeglicama iz bivše Jugoslavije.

Čini ste da ste “osuđeni” na novinarstvo, bilo u Sarajevu, bilo u Skandinaviji?

U novinarstvo sam zagazio slučajno, još na prvoj godini studija filozofije i sociologije u rodnom Sarajevu, kada mi je trebao ljetni posao, i ostao u njemu cijeli život. Iako sam prije rata sedam godina proveo i u politici, napustio sam je pred prve demokratske izbore i vratio se novinarskoj profesiji u matičnoj kući “Oslobođenje”, na mjesto izvršnog direktora za nova izdanja. Kada je izbio rat i započela opsada Sarajeva, bio sam u grupi koja je pokušavala da spasi list i slobodu štampe u BIH-u. U gotovo nemogućim uslovima, bez vode i hrane, struje, telefona i faksa, uspijevali smo u tome da “Oslobođenje” svakodnevno izlazi. Bio sam novinar i urednik, ali i vozač, pomoćni radnik na pakovanju i distributer lista. Sarajevo sam napustio u toku rata. Sin mi je bio lakše povrijeđen i kada sam vidio krv na njegovim grudima, shvatio sam da nikakvi ideali, novinarske vrednote ili moralne vrijednosti nisu vrijedne života moga djeteta. Bilo mu je 17 godina kada sam ga jedva iščupao iz opkoljenog grada i poslao s majkom u Split. Godinu dana kasnije, kada sam uspio doći do njih, čvrsto odlučan da se vratim u opkoljeni grad, zatekao sam ga u kućnom pritvoru. Postao je, naime, punoljetan i mogao je svakog časa u brojnim racijama biti mobilisan i poslan na front u Hrvatskoj. Zato smo odlučili da idemo dalje, a jedina zemlja koja je još primala izbjeglice iz Bosne bila je Norveška, pa smo se i mi, potpuno nepripremljeni, uputili u Oslo.

Ciljamo na pojedinca

Idejni ste začetnik “Bosanske pošte”? Kako je sve počelo?

U atmosferi kampa ponudio sam ideju izbjegličkog lista norveškim vlastima, u čemu sam dobio podršku Norvežanina, vlasnika i urednika lokalnog lista u Mysenu. On je otvarao vrata gdje je mogao te smo stigli i do Ministarstva kulture. Zatražili su projekt na stranici do dvije, tek da vide šta je ideja, pa sam sve kondenzovao u četiri tačke. Prva tačka: biće novine za izbjeglice i neće pokušavati iz skandinavskih daljina rješavati balkanski Gordijev čvor. Bosna, mir, demokratija, tolerancija – to će biti ključ uređivačke politike kada je u pitanju stanje u domovini o kojem želimo i moramo informisati. Želimo imati što je moguće tačniju i istinitiju informaciju. Što se tiče jezika, u listu ćemo štampati tekstove na jeziku koji autor smatra svojim. Treća i četvrta tačka bile su još jednostavnije – glavnina lista biće posvećena informacijama o zemlji u koju smo došli, socijalnom sistemu, radnom pravu i drugim praktičnim stvarima od kojih se živi, ali će ovo biti i novine koje će se sa zadovoljstvom čitati. Nećemo manipulirati ljudima, neće se kroz ovaj list širiti mržnja, nikom neće biti dozvoljeno da pljuje na drugog zbog nacije, vjere ili drugačijeg političkog uvjerenja. Pravićemo list koji neće ljude sekirati, nego će se sa zadovoljstvom čitati. Povjerovali su mi na riječ i investirali u list vladin novac. Tako je sve počelo septembra 1995.

Riječ je o najčitanijem listu u Norveškoj, Švedskoj, Danskoj i Finskoj. Jedinstven je to medij, koji ne gleda na vjeru i naciju. Na koji ste način to postigli?

Već godinama je “Bosanska pošta” najčitaniji list, s tiražom koji varira između devet i deset hiljada primjeraka. Kada se kaže da smo najčitaniji, ne odnosi se to samo na listove koji izlaze u Skandinaviji, nego nam je tiraž veći od ukupno prodate štampe koja dolazi s bivšeg jugoslovenskog prostora. Naravno, čitaoci jesu pretežno iz BIH-a, ali ima ih i iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, s Kosova. Uspjeli smo u tome proglasivši se najprije nezavisnim od svih političkih partija, a onda i od svih organizacija, klubova i drugih formi kolektivnog okupljanja. Ciljali smo na pojedinca – neka svako lično odluči želi li čitati ovakav list ili ne, a ne da to urade ovi ili oni savezi, klubovi, udruženja, crkve, džemati i slično. Svima njima smo, dakako, otvorili vrata za informaciju o onom čime se bave, a koje su od koristi ljudima koje okupljaju. No, niko nije dobio ekskluzivno pravo da nas svojata, osim onaj koji novine kupuje i čita. Čitaoci su sami širili informaciju o našem postojanju i počeli su da šalju iz Norveške novine familiji u Švedsku i Dansku. Na taj način se gotovo spontano krenulo k skandinavskim prostorima. Nakon što smo švedskim vlastima ispričali šta smo napravili u Norveškoj i koliko imamo pretplatnika, oni su nas podržali te smo 1998. krenuli sa švedskim izdanjem. Godinu dana kasnije, krenulo je na isti način i dansko izdanje. Koncept novina je ostao isti, s tim da su nam se počeli pridruživati novi čitaoci, ali i saradnici. Svake godine više od 300 saradnika potpiše svoje tekstove u listu.

Ukrali su mi naciju

Kako su novine danas koncipirane i kako zamišljate budućnost “Bosanske pošte”? Koliko će još izlaziti, s obzirom na nove generacije koje se asimiliraju?

“Bosanska pošta” je jedan kompleksan projekt, kao i svake novine. Od prvog smo dana insistirali na praktičnim stvarima te smo postali svojevrstan servis našim ljudima u praktičnim pitanjima od kojih im zavisi novac, rješenje neke konkretne situacije. Pokušavamo da imamo i dobre analitične komentare i komentatore koji informišu i objašnjavaju ljudima šta se događa. Dakako, njegujemo reportažu, pišemo o našim uspjesima po Skandinaviji i o našim uspješnim ljudima po svijetu. Po tome smo postali poznati. Zovu nas i novinama dobrih vijesti. Od prvog dana imamo i dječju rubriku, jer borimo se za jezik koji se sve manje zna i još manje uči. Iako u tome ne posustajemo, smatram da se ta bitka ne dobiva.

U proteklih 20 godina, sve što se moglo dogoditi dogodilo se ljudima koji su s familijama stigli u skandinavske zemlje. Preživjeli su rat, progone, ušli u novi jezik, u novu kulturu te morali da donose ključne odluke o sebi i svojima, poput onih ostati ili se vratiti, učiti svoj ili tjerati djecu da uče strani jezik. Danas se i porodice razdjeljuju: djeca su osnovala svoje, pomiješala se sa domaćinima, izrodila djecu koja su stopostotni Švedi, Norvežani, Danci. Naša publika se polako topi, odlazi prirodno, a generacija koja je nasljeđuje odrasta u drugom jeziku. Iako još mnogi umiju da govore, ne znaju da pišu jezik otaca. Zato imamo problema u regrutovanju ljudi u redakcijski sastav. Nisam optimista. Bojim se da ovakvi projekti imaju svoj vijek trajanja. Možda ćemo morati preći posve na internet ili ćemo jednostavno jednog dana reći: “To je bilo to! Učinili smo što smo najbolje mogli, dalje ne ide.”

Zbog novina kojima povezujete bosanske izbjeglice svih nacija prozivali su vas jugonostalgičarom. Pa, jeste li jugonostalgičar?

Da, toga je bilo. Na primjedbe da je “Bosanska pošta” zapravo neka “jugoslovenska pošta”, odgovarao bih da imaju pravo. U svojoj je historiji “Bosanska pošta” mijenjala ime, pa je jedno vrijeme bila i “Jugoslovenska”. A što se mene tiče, odgovarao sam im da uopće ne sumnjaju o čemu se radi. Ja sam do rata, kao i mnogi, bio Jugosloven. Uništili su mi zemlju, ukrali su mi i naciju, a sada se jako slabo osjećam u bilo kojoj drugoj nacionalnoj košulji, jednostavno mi je uska. Tako se ne osjećam dobro ni u mojoj Bosni i Hercegovini, u kojoj mi nije priznato da se osjećam i izjašnjavam kao Bosanac, dok je to moguće u Norveškoj, kao i u Švedskoj ili Danskoj. Bilo je i drugih pitanja, na primjer na čijoj smo strani mi u “Bosanskoj pošti”. Mi uvijek odgovaramo – samo na jednoj, našoj, izbjegličkoj!

Kako sada, s dvadesetogodišnjim odmakom, gledate na bivšu državu?

Mišljenje nisam promijenio. Jugoslavija je bila po mojoj mjeri i jako sam se borio da se ona promijeni, da postane evropska, savremena država. Vjerovao sam tada, a mislim i sada, da je bilo moguće da takva postane, kao i da je to neuporedivo bolja solucija od rata.

Je li “Bosanska pošta” svojevrsno novo povezivanje jugoslavenskih naroda i narodnosti?

Interesno jeste, politički, naravno, nije. Svakoga interesuju praktične informacije koje nudimo u novinama. Ali, znate, za nas pišu ili su pisali i katolički svećenik i pravoslavni pop i muslimanski imam, uglavnom u vrijeme vjerskih praznika. Među saradnicima su i ljudi iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Bila nam je suradnica i Vida Ognjenović, ambasadorica Srbije u Oslu, na šta smo ponosni.

Planirate li se vratiti u Sarajevo?

Iskreno govoreći, u ovih gotovo 20 godina prestao sam se osjećati kao čovjek u egzilu. Kada se iz mog Sarajeva vraćam u moje Oslo, osjećam kao da se vraćam kući! Ali i Sarajevo je moja kuća i ja tamo dolazim u moj stan, u moju familiju, među moje prijatelje. U vremenu svakovrsnih podjela, sada je na djelu i podjela na one vani i one u zemlji. Razvijaju se trendovi koji nikom ne koriste, trendovi udaljavanja jednih od drugih. A trebalo bi činiti sve da se ovaj sjajan resurs naših ljudi rasut po svijetu okupi i koristi, kako najbolje može. U Bosnu se svake godine upumpavaju milijarde koje “dijaspora” šalje svojima. Bez toga bi se još teže živjelo, to je direktna pomoć socijalnoj politici, na koncu konca, a da ne govorimo koliko se ostavlja kroz obnovu kuća i stanova ili kroz pokretanje nekog posla. Što se mene lično tiče, kada jednog dana prestanem raditi i odem u mirovinu, zasigurno ću živjeti i u Sarajevu i u Oslu. Trebaju mi i jedan i drugi, ja jednostavno pripadam i tamo i ovdje.