Rat je mir, a EU nudi prosperitet

Da su mainstream mediji preblizu političkoj klasi, to danas već svi znaju i vide. A ta “blizina” nije sentimentalne prirode. Ona je dio discipliniranja medija, koje složno provode inače ponekad međusobno konkurentske frakcije vladajućih. Međusobna napadanja i podmetanja između kumova, koji drže novinski biznis, u malim i velikim sredinama podjednako, već desetljećima nisu svjetonazorska. Tu nema idejne borbe. Samo mala bara puna krokodila. Kao i među frakcijama političko-parlamentarne kaste koja sva, kada dođe do krupnog, pripada istoj partiji – onoj kapitala, tako i frakcije medijskih uređivačkih politika slijede zadani smjer. I bez potrebe za teorijom urote, stoji da je igra dobrim dijelom namještena.

Kaos je na atenskim ulicama, ali ga, u svojoj posjeti Grčkoj i njezinom premijeru, a svome kolegi desničaru, Antonisu Samarasu, njemačka kancelarka Angela Merkel nije vidjela. A zašto? Pa policija je sklonila, ponegdje i suzavcem, prosvjednike s njezinog puta, iako bi točnije bilo reći da se ona izgonila njihovom, pošto su nezadovoljnici ponovno okupirali trg Syntagma. Na pitanje novinara je li moguće da grči pacijent, kojeg tako dobro stalno iznova operiraju i rehabilitiraju, ponovno prohoda, Angela Merkel je rekla da je ta zemlja učinila puno na svom teškom, ali jedino ispravnom putu. I onda uz sasvim iskren dodatak: “Jedinom koji se u konačnici isplati.” Pitanje je, naravno, kome. Mediji prenose da se dvoje državnika za vrijeme konferencije za štampu trudilo ostaviti dojam dobrih prijatelja i partnera u istom poslu. Očito, oni koje još uvijek zovemo političarima uspijevaju ostati na svojim pozicijama moći između ostalog i zato što politiku ne shvaćaju kao poziv, već samo kao posao. U kojem ako propadneš, još uvijek ti za karijeru ostaje dobar dio privatnog sektora, u kojem si neke od kapetana industrije sigurno zadužio nekom svojom odlukom, pa će ti oni dug vratiti.

Odbila se Angela Merkel sastati s vođom opozicije Aleksisom Ciprasom, išla je samo ojačati “svoje”, kojima koalicija u parlamentu visi o koncu. Jer, teško je, makar uz sve PR-ove i disciplinirano dirigirane medije, dugo vladati politikom stezanja remena za većinu. Ona na silu ne može postati popularnom, naročito ako nije prolazak kroz tunel, do svjetla koje čeka s druge strane. Sve već klasično proizvođenje pristanka – po kojem na ulicama, među onima koji se takvoj politici izrabljivanja i odbacivanja masa (eufemistički, a u stvari cinički, nazvanoj štednjom) aktivno suprotstavljaju, vlada kaos, što implicira da bi vlast mogla, ne samo policijskim nasiljem protiv demonstranata već i širom akcijom kada joj ustreba, uspostaviti pravi “red” – više ne može sakriti situaciju koju većina ne prihvaća pasivno. Zato parole na demonstracijama glase: “Merkel van, Grčka nije tvoja kolonija” i “Ne Četvrtom Reichu” (evo teme za vježbu političke korektnosti naših “analitičara”). Ali i “Ovo nije EU, ovo je ropstvo”.

Pa ipak, usprkos tolikoj, spontanoj i organiziranoj pobuni, ona još nije revolucionarna. Između ostalog, možda upravo i zbog parole kao što je zadnja spomenuta. Jer, je li EU izvor problema, o tome da je odgovor na ovo pitanje pozitivan nema spora. Spor je samo u sljedećem pitanju, prije no što izvedemo neki zaključak: može li EU biti izvor rješenja? Pa ako oni koji su preplaćeni da bi nacionalne i evropske institucije uskladili s potrebama građana nisu sposobni (točnije, nemaju interesa; još točnije, on je suprotan) ni postaviti dijagnozu a kamoli nekoga izliječiti, postoje mjesta za ozbiljnu debatu. Uz već dugo nerješiv problem: da se s margine, pa i one političke, bolje vidi, ali slabo može utjecati na razvoj događaja, koji se još uvijek značajno proizvode u otuđenim centrima političke i ekonomske moći. Tako na stranicama londonskog časopisa “International Socialism” posvećenog socijalističkoj teoriji (bliskog britanskoj verziji SRP-a /Socialist Workers Party/), o stanju ljevice, ne samo u Grčkoj, a na grčkom primjeru, raspravljaju Alex Callinicos i Richard Seymour (isplati se čitati njegov blog Lenin’s Tomb), i izvan Britanije poznati marksistički teoretičari. Rasprava je centrirana oko pitanja strategije i taktike (ne)mogućnosti narodnog fronta danas i izgleda ljevice da konačno izađe iz geta u koji je, djelomično i svojom krivnjom, ali još više strukturnim nasiljem, ugurana.

Komentirajući sastav i domete stranaka i pokreta okupljenih u koaliciju Syriza, analitičari se ne mogu složiti oko težine i relevantnosti njezine pojave. I dok se jedni više boje (Callinicos) da će se uslijed želje za političkim utjecajem pod svaku cijenu pobrkati taktički ustupci sa strateškim planovima, “reforma” s “revolucijom”, drugi su (Seymour) više entuzijastični oko razvoja događaja. Za posljednjeg današnju političku scenu posvuda – pa onda i u Grčkoj – ne možemo više opisivati samo u prošlostoljetnim kategorijama sukoba socijaldemokracije i komunista, u različitim frakcijama njihovog organiziranja. Na sceni su i druge, nove snage, koje popunjavaju prostor između toga. Dakle oni koji pokušavaju na pitanje reforma ili revolucija odgovoriti s ni niti, što ne mora uvijek biti demagoški i loše. Seymour brani “lijevi reformizam” (koji to za njega u pravom smislu riječi nije), u Syrizi i drugdje, zaključujući kako smo u situaciji koja nije revolucionarna svi mi koji na ljevici smišljamo “tranzicijske programe” nužno i lijevi reformisti. No, podsjećajući da sve kontradikcije nemaju jednaku težinu, on citira kolegu Callinicosa koji, pomalo u maniri nekadašnje KP Kine, izdvaja jednu fundamentalnu kontradikciju. A to je, pogađate, odnos ljevice spram EU-a i njezinih institucija. Centralno u kritici Syrize i njezinog programa zato je problematizirati nekoherentnost njezinog pozicioniranja spram EU-a. Ona je obećala lijevu vlast koja će se boriti protiv politike mjera štednje, ali zalažući se za ostanak Grčke unutar eurozone. Seymour, porijeklom iz Irske, misli da shvaća skučene taktičke mogućnosti ljevičara u perifernim zemljama Evrope, poput one iz koje sam dolazi – a treba li reći, i kod nas – u kojima EU još nije izgubila sav kredibilitet. To je zato što tamo EU simbolizira izlazak iz statusa nerazvijenih, a pomisao na odlazak ili ostajanje izvan tog kruga budi strahove od još većeg siromaštva i nižeg životnog standarda.

Sve to ne znači da ljevica treba kapitulirati pred tim strahovima, ona bi prije trebala “braniti interese radničke klase, ma što o tome EU mislila”, citira Seymour dokument Socijalističke radničke partije Irske (SWP Ireland). Sada se sjetite koja politička snaga kod nas to kaže! Jedini razrađeniji program izlaska Grčke iz eurozone (Grexit) onaj je Costasa Lapavitsasa, a njega Seymour etiketira “lijevim populizmom”, zato što, po njemu, nije jasno kako bi šanse ljevice narasle u “nacionalnoj situaciji” u kojoj bi se Grčka, “prepuštena sama sebi”, našla. Još manje je to realan program za narodno-frontovsku mobilizaciju, koja bi uspjela do vlasti doći izborima. Sve to ne znači da je Syriza nekritički usmjerena pro-EU, takvi su, idući za Fotisom Kouvelisem, osnovali poseban blok Demokratska ljevica.

Iako koncilijantno usmjerena, vidimo da Syriza ne uspijeva biti prihvaćena od evropskog političkog mainstreama (pučkog i socijaldemokratskog). Angela Merkel nije se, podsjećamo, htjela ni sastati s njezinim vođom Aleksisom Ciprasom, a nakon dobivanja izbora u Francuskoj, to je odbio i novi francuski predsjednik Hollande. Kako izraditi operativna posredovanja između reformističkog minimalizma i revolucionarnog maksimalizma, ostaje fundamentalna kontradikcija na ljevici, problem koji će nadživjeti i eventualnu propast eurozone i drugih projekata EU-a.