Repriziranje Bejruta

Prelijevanje sirijskog građanskog rata u susjedni Libanon, zemlju čije su povijest i krhka etnička i vjerska konfiguracija neraskidivo povezane s moćnijim sjevernim susjedom, krajem prošlog tjedna zaprijetilo je novom eskalacijom kada je u atentatu auto-bombom ubijen stožerni general Vissam al-Hassan, šef informativnog odjela Službe unutarnje sigurnosti.

Eksplozija se dogodila u mirnoj bejrutskoj ulici u kršćanskom kvartu u kojemu se nalazila jedna od Hassanovih “sigurnih kuća”, a iznimno snažna eksplozija usmrtila je još dvoje i ranila desetke ljudi. S obzirom na Hassanov pedigre, koji uključuje bliskost s opozicijskih vođom Saadom al-Haririjem, žestokim protivnikom sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, te provođenje važnih istraga protiv prosirijskih libanonskih dužnosnika, odgovornost za atentat odmah je svaljena na režim u Siriji.

Ulično nasilje rasplamsalo se brzo, naročito u sjevernom libanonskom gradu Tripoliju, koji se već na početku 19-godišnje pobune protiv Asada pretvorio u bojište tamošnjih sunita koji podupiru sirijske pobunjenike, i Alavita koji podupiru sirijskog predsjednika, također pripadnika te šijitske sekte.

Ulične borbe zahvatile su i južna predgrađa Bejruta, a kulminacija se dogodila na nedjeljnom sprovodu Hassana i demonstracijama koje su završile izlaskom vojske na ulice kako bi s njih uklonila oružje i barikade. Vojni vrh objavio je uoči te operacije da “zemlja prolazi kroz ključan i kritičan period”, te apelirao na političare da “ne pozivaju na nasilje kako zemlja ne bi postala arena za rješavanje regionalnih problema”.

Produbljenje krize

Ovi događaji predstavljaju produbljenje političke krize i sektaškog razdora u Libanonu, s obzirom da je tamošnja politička scena iznimno polarizirana upravo po vjersko-etničkim linijama, kao i inozemnoj podršci koju ti akteri uživaju. Libanonska vlada neprirodna je koalicija sunitskih reformista, sekularista, konzervativnih kršćana i Druza, ali i političkog krila militantnog šijitskog pokreta Hezbolah. Vodi je premijer Nadžib Mikati, telekomunikacijski milijunaš koji je na vlast došao u lipnju prošle godine kao kompromisno rješenje nakon što je Hezbolah početkom te godine srušio izabranu vladu Saada al-Haririja.

Naime, koalicija “Pokret 14. ožujka”, u kojoj je bio i Haririjev “Pokret za budućnost”, dobila je na izborima krajem 2009. godine najviše glasova birača, a Hariri je tada formirao vladu nacionalnog jedinstva u kojoj je sjedilo i deset ministara iz opozicijskog Pokreta 8. ožujka, uključujući i dva Hezbolahova.

Nedugo zatim, međutim, Specijalni tribunal za Libanon Ujedinjenih naroda, osnovan s ciljem procesuiranja odgovornih za ubojstvo premijera Rafika al-Haririja, Saadovog oca, 2005. godine, objavio je optužnice protiv četvorice Hezbolahovih dužnosnika, pa su opozicijski ministri iz protesta srušili vladu. Pet mjeseci kasnije za premijera je imenovan tajkun Mikati, kojega se unatoč sunitskom porijeklu smatra čovjekom Hezbolaha i Sirije, a Haririjev “Pokret za budućnost”, inače sekularna stranka desno-liberalne orijentacije, postaje najjača opozicijska stranka.

Sirijska vojska u Libanon je došla prvo kao mirovna snaga, a potom i kao sudionik i okupator tijekom tamošnjeg 15-godišnjeg građanskog rata koji je počeo 1975. Libanon je napustila 15 godina nakon završetka rata, kada je Damask okrivljen za ubojstvo Rafika al-Haririja.

Nakon tog ubojstva dogodile su se milijunske demonstracije koje su rezultirale odlaskom sirijske vojske, no zemlju je još tri naredne godine potresala serija atentata na tamošnje političare, sigurnosne dužnosnike i novinare. Uslijedila je i višemjesečna kriza i borbe izazvane odbijanjem prozapadne vlade da opoziciji predvođenoj Hezbolahom dodijeli veće ovlasti, a završila je 2008. Hezbolahovim preuzimanjem kontrole nad Bejrutom i sporazumom zavađenih strana, te godinu kasnije izborima na kojima je Hezbolah ušao u vladu.

No nestabilno primirje postignuto formiranjem vlade nacionalnog jedinstva osujetile su optužnice UN-ovog tribunala protiv Hezbolahovih dužnosnika optuženih za ubojstvo Rafika al-Haririja.

Umiješanost u Siriji

U takvom kontekstu Libanon je dočekao prvo Arapsko proljeće, a zatim i proturežimsku pobunu u Siriji koja je vrlo brzo eskalirala u građanski rat, a potom se i prelila u Libanon. Uz libanonsku vladu, posebice šijitski Hezbolah, uz al-Asada su i Alaviti sa sjevera zemlje, dok većinski suniti, te dijelom kršćani i Druzi podupiru pobunjenike.

Hezbolah, koji je desetljećima primao svaku vrstu pomoći od al-Asadovog režima, od početka aktivno sudjeluje u sirijskom ratu, pa je među mnogih Hezbolahovim borcima u Siriji nedavno ubijen i jedan njihov visoki dužnosnik dok je, kako su javili iz toga pokreta, “obavljao svetu dužnost”.

S druge strane, sam vođa libanonske opozicije Saad al-Hariri nedavno je uvijeno potvrdio glasine da Okab Sakr, član parlamenta iz njegove Pokreta za budućnost, proturežimske sirijske pobunjenike opskrbljuje oružjem.

Stoga ne čudi da je libanonska opozicija za ubojstvo obavještajca Hassana optužila režim u Siriji, te to ubojstvo iskoristila kako bi pozvala na ostavku premijera Nadžiba Mikatija, optuživši ga da “ne radi ništa drugo osim što provodi diktat ubilačkog sirijskog režima”.

Mikati je, doduše, i sam za atentat osumnjičio sirijski režim, te ponudio ostavku, no nju je odbio predsjednik Michel Sulejman, zatraživši da se pričeka razrješenje ove krize.

Što se, pak, tiče Sirije, njezina se vlada od atentata ogradila, prozvavši ga “kukavičkim terorističkim napadom”, no te se riječi u Libanonu malo cijene, naročito u kontekstu Hassanovog vrlo uspješnog obavještajnog djelovanja.

U kolovozu ove godine Hassan je, naime, razotkrio planove o provođenju serije bombaških napada na libanonske sunitske dužnosnike povezane sa sirijskim pobunjenicima, dokazavši da su u uroti sudjelovali bivši libanonski ministar informiranja Michel Samaha, koji je i uhapšen, te jedan od Asadovih savjetnika, general Ali Mamluk. Slučaj je snažno odjeknuo u javnosti i mahom se tumačio kao veliki uspjeh pravne države nad korumpiranim političkim sustavom koji je svoje ugledne članove dotad držao nedodirljivima.

Hassan je vodio i istragu o ubojstvu Rafika a-Haririja, koja je i dovela do osumnjičenja pripadnika Hezbolaha i tvrdila da je u ubojstvo upleten sirijski režim, no zanimljivo je da je u početku upravo on bio među osumnjičenima za atentat. Prije četiri godine u atentatu je ubijen i Vissam al-Eid, agent koji je također sudjelovao u istrazi o ubojstvu Haririja. Kao bivši osobni savjetnik Rafika al-Haririja, te bliski suradnik njegovog sina Saada, Hassan je pokopan odmah pored Haririjeve grobnice, a jedna pobunjenička jedinica iz sirijskog Damaska nakon pogibije je nazvana po njemu.

Hezbolah prezaposlen?

Zbog svih tih događaja opći je stav da sirijski režim, putem svoje libanonske ekspoziture Hezbolaha, stoji iza atentata na Hassana, te time demonstrira kakve bi mogle biti reperkusije pada toga režima.

No neki analitičari upozoravaju i na određene nelogičnosti takve interpretacije, pa je tako na web stranici Al-Jazeere, medija kojega se inače često optužuje da se ponaša kao glasnogovornik sirijskih pobunjenika, objavljena analiza koju potpisuje Mark LeVine, profesor bliskoistočne povijesti na švedskom Sveučilištu Lund.

LeVine piše da se na prvu loptu čini razumnim zaključiti da iza atentata na al-Hassana stoji režim Bašara al-Asada, naročito kada se zna da je svojedobno izjavio da će “razbiti Libanon na Haririjevoj glavi”, te ako se uzme u obzir serija ubojstava anti-sirijskih libanonskih političara. No s druge strane, tvrdi ovaj analitičar, Hezbolahu, organizaciji “ekstremno analitičnoj i opreznoj u planiranju i realiziranju svojih interesa”, situacija se u posljednjih godinu dana dramatično promijenila, pa je jedna stvar slati rakete i borce u Siriju, a sasvim druga “u situaciji kada su šanse za opstanak režima vrlo male sudjelovati u atentatu na visokog dužnosnika u vladi koju tvoja vlastita stranka kontrolira”.

LeVine piše i da Hezbolah vjerojatno već sada sebi gradi poziciju u post-Asadovskom sirijskom režimu, pa se iz te pozicije ne vidi naročita korist koju bi Hezbolah mogao imati od ubojstva Hassana, naročito ako bi bio tako očigledan sumnjivac. On smatra da bi od atentata koristi mogao imati Izrael, naročito ako bi za njega bio optužen Hezbolah. Takvu tezu izrekla je i nekolicina drugih analitičara, podsjećajući da je Hassan osim pro-Asadovskih libanonskih političara, uspješno razotkrio i izraelsku špijunsku mrežu koja je djelovala u Libanonu.