S figom u džepu
Jesenska kazališna sezona u Zagrebu započela je bez velikih iznenađenja, dakle – mlako i neuzbudljivo. Euripidova “Medeja”, u produkciji Hrvatskoga narodnoga kazališta iz Zagreba i Dubrovačkih ljetnih igara, u ambijentu olinjalog pliša i ofarbanih anđelčića nacionalne kazališne kuće ispala je tek jedna u nizu neuvjerljivih predstava na koje će pod prisilom morati ići srednjoškolci i koju nitko ni po čemu neće pamtiti. Paradoks je u tome što je osnovna ideja redatelja Tomaža Pandura zapravo vrlo aktualna, ali je umrla već nakon deset minuta izvedbe. Medeju, starogrčku vladaricu koja ubija vlastitu djecu da bi se osvetila mužu zbog bračne nevjere, Pandur nije zamislio kao centralni lik psihološke drame (o čemu se sasvim krivo raspreda u katalogu predstave), nego kao osobu koja je prezrena u društvu jer je nacionalno sumnjiva strankinja.
Kao mačak oko vruće kaše
Tko je naš a tko njihov, tko su Hrvatice i Hrvati a tko ostali građani, šopali su nas do povraćanja u posljednjih 20 godina i više je nego sigurno da je upravo to Pandur imao u vidu: do pasa goli nabildani i agresivni muškarci napadno su sličili na navijače s Dinamove ili Hajdukove sjeverne tribine, sa svim rasističkim arsenalom koji samo treba prizvati u pamćenje, a seljaci s vilama u rukama i mržnjom u očima samo su još trebali zapjevati “Čavoglave”, pa da zaista bude jasno na što je Pandur mislio. O tome u luksuzno opremljenoj HNK-ovoj programskoj knjižici nema ni slova.
Temeljni problem ove predstave je što unutarnjom energijom ne hrani osnovnu zamisao: sve je postavljeno kako treba, ali je u izvedbi prazno i neuvjerljivo. Scena je prekrivena balama sijena, kao da se radnja zbiva 1990-ih godina u ravnoj Slavoniji, a ne prije dvije i pol tisuće godina na kamenitom Korintu, po Medeju usred divljanja zapjenjene svjetine dolazi motorom mladi muškarac da spas potraže u drugoj državi…, ali sve su to bili tek vanjski znaci aktualnosti, bez unutarnjeg naboja. Razlozi tome raskolu kriju se vjerojatno u mutnoj psihologiji hrvatske oficijelne kulture kada se suočava s nezgodnim mjestima vlastite prošlosti: spremna je približiti se problemu, ali ne i suočiti se s njim.
Zato su široko orkestrirane reakcije na premijeru “Medeje” na Dubrovačkim ljetnim igrama naglašavale vizualna pretjerivanja i uobičajenu “šminku” Pandurove režije (koje je u ovoj izvedbi zapravo bilo najmanje), a potpuno su zaboravljale očite scenske detalje koji starogrčku tragediju povezuju s ideologijom krvi i tla balkanskog prostora. Zato su dijalozi između Medeje i njezina muža Jazona (Bojan Navojec) djelovali drveno, zato Alma Prica kao Medeja ne govori iz stvarnoga društvenog iskustva žene koja je nacionalno žigosana nego kultivirano akademski, zato mišićavi muškarci izgledaju kao robotizirani likovi iz videoigre a ne kao stvarni nasilnici iz naše okoline.
Splačina uz miran san
Predstavu, koja nije pulsirala aktualnom dramom i koju je publika gotovo ravnodušno pratila, nije spasilo ni kraćenje i svođenje komada na bitni problem (za adaptaciju je bio zadužen Darko Lukić), ni fantazmagorična scenografija grupe Numen, ni sjajna kostimografija iz slavenskoga pučkog miljea Danice Dedijer. Jedini lik, koji tijekom predstave ne izgovara nijednu riječ i koji nas je gestom i izgledom podsjećao na društveno ludilo i to naše ružno političko lice, bio je neka vrsta nijemoga komentatora, u odličnoj izvedbi Livija Badurine.
Redatelj Tomaž Pandur svakako snosi odgovornost za ukupni manjak scenske uvjerljivosti, ali – kratko rečeno – hrvatsko-srpski tragični sukob trebao bi biti bliži ansamblu centralne nacionalne kazališne kuće puno prije nego gostu iz Slovenije. U našoj stvarnosti je upravo obratno i tu dolazimo do one slavne formule koja se zove držati figu u džepu i koja mnogima na ovim prostorima spašava miran san, ali zato pravi bezukusnu splačinu umjesto stvarnoga umjetničkog angažmana.