Šansona za Zolu i Dreyfusa

Prošle subote, 29. septembra, navršilo se 110 jeseni otkako je umro Émile Zola, a sljedeći utorak, 9. oktobra, bit će 153. rođendan Alfreda Dreyfusa. Pa, iako se datumi smrti i rođendani odavno preminulih osoba ne čine najpriličnijom prigodom za proslave, obojica Francuza zaslužuju da im i u takvim povodima odaju počast još mnogi naraštaji. A povezalo ih je, toga vrhunskoga pisca i toga hrabroga vojnika, svjetlo odvažnosti i čestitosti koje su, svaki na svoj način, održali živim u tmini tunela “afere Dreyfus”, koja je bila ponor čija dubina nadilazi okvire samo jednog trenutka, jednog skandala, jednoga navodnog izdajnika i jedne države.

Vrsnost Zoline književnosti, ali i postupaka kojima je iskazao velikodušnost i hrabrost, izdižu ga iznad granica njegova naroda i zemlje, pa i u našim i u svim ostalim krajevima svijeta zaslužuje počast. A kako je pisao na francuskom, dodatno oplemenjujući taj jezik s kojim je u početku imao problema radi čega je dvaput padao na maturi te primao poruge umišljenih i brzo zaboravljenih vršnjaka, zavrijedio je da mu se hommage oda i iz fontane te kulture. Isto vrijedi i za Dreyfusa, koji nije pogazio odanost svojoj zemlji, ne prestajući pritom ustrajno tražiti pravdu i onda kad se činilo da je odbačen i omražen, a i kad su mu, potom, nudili polovične zadovoljštine.

Apel za solidarnost

I nama, kao i njegovim suvremenicima, poučno društvo može praviti Zolin opus, koji je s naturalističkom beskompromisnošću zadirao u neomiljene zakutke ljudskog društva, oslikavajući svakodnevicu borbe za preživljavanje i hoteći razbuditi i održati empatiju prema manje sretnima, siromašnijima, beznadnijima. Kao glas savjesti, pa i po cijenu vlastitog egzila i prijetnje zatvorskom i drugim kaznama, istaknuo se Zola i objavljujući glasoviti novinski pamflet “J’accuse…!” (“Optužujem…!”), koji je u mnogim jezicima postao sinonimom za srčanost i oštrinu u sučeljavanju s bezobzirnošću onih koji računaju da im snaga i huškanje daju za pravo činiti što žele. To pismo šefu države bilo je protest protiv gaženja pravde u progonu upravo Dreyfusa, koji je bio optužen i osuđen na montiranom procesu kao njemački špijun, mada mu je “krivnja” zapravo bila što se usprkos židovskom podrijetlu drznuo napredovati u francuskoj vojsci toliko da je bio uključen i u rad generalštaba. Dreyfus je kasnije oslobođen, poslije su mu poništili presudu, vratili čin i dali orden Legije časti. No, mrak koji se nad njime bio nadvio razmahao se pola stoljeća potom, u doba kad se “spustila gusta magla” kakvu priziva omiljeni pjevački tandem hrvatskih “državotvoraca”, tj. u vrijeme kad je holokaust požderao većinu europskih Hebreja, ma koliko oni integrirani pa i asimilirani bili, a u tome su “konačnom rješenju” i bez prisile sudjelovali i brojni Francuzi.

Prisjećanje na Zolu, uz ushit njegovim perom i viteštvom i njegovim i Dreyfusovim, ima i svoje tužno naličje, danas kad socijalne nepravde o kakvima je pisao i dalje izjedaju svijet. A također i zato što antisemitizma, rasizma, šovinizma, ksenofobije, agresivnog populizma, vjerske zadrtosti i ultranacionalističke demagogije itekako ima i sada, gotovo posvuda.

Ne bi bilo prilično “nazdraviti” čašom šampanjskog pjenušca, pa i ako pijete alkohol i imate novca za najskuplja vina, jer Zoline priče, često ispisane namjernom grubošću, bile su i apel za trezvenost, a još više za solidarnost s onima kojima je i sam opstanak prečesto luksuz. U vrijeme današnjih jurnjava neće biti puno onih koji će se ovim povodom upustiti u čitanje opsežnih romana ako su ih propustili u školskoj lektiri, ali umjesto kuckanja kristalnim čašama i višesatnog druženja s ukoričenim kronikama pretprošlog “stoljeća koje se vraća”, može se u ovoj prilici nekoliko minuta odvojiti za izvođenje neke šansone ili kojeg drugog zrnca musique française, to bar danas nije preteška zadaća, uz dostupnost YouTubea i ostalih neiscrpnih džuboksa.

Glasovni dragulji

Što odabrati? Možda je odgovor Charles Aznavour, a za ovu prigodu njegova “La Bohème” ili “Hier encore”, ako se naglasak želi staviti na prolaznost života. Ili Joe Dassin, u njegovom slučaju možda odabir između “Et si tu n’existais pas” (“Da te nema”) i “L’eté Indien” (“Miholjsko ljeto”). Umjesto prve od tih Dassinovih izvedbi, mogao bi poslužiti Jacques Brel i “Ne me quitte pas” (“Ne napuštaj me”), a ako bi izbor bio na godišnjim i životnim dobima, konkurirao bi i Adamo s melodijom o padanju snijega, “Tombe la neige”.

Glasovne dragulje nude i brojne dame: tu je, naravno, Edith Piaf s pjesmom o životu (“La vie en rose”) ili o pogledu unatrag bez žaljenja (“Non, je ne regrette rien”), a Anna Karina dotiče se i veličanstvenosti života (“La vie est magnifique”). O rastancima, glasom poput djevojčice, pjeva Jeanette (“Pourquoi tu vis?”), a vokalnom dotjeranošću Nana Mouskouri (“Adieu, Angeline”). Na neispunjena obećanja, uz naturalističku izravnost naslova, upozorava In-Grid (“Tu es foutu”, katkad uglađenije naslovljeno “Tu m’as promis”).

Tu i drugu glazbu može se slušati i po ukusu probirati i u raznim drugim prilikama. Tko za tri mjeseca bude osamljen u blagdanske dane, može slušati kako Claude Barzotti pjeva “Noel sans toi” (“Božić bez tebe”); kome je do nježnih ljubavničkih dueta, neka potraži zanos udvoje Jane Birkin i Sergea Gainsbourga (“Je t’aime… moi non plus”); o Parizu, ljubavi i životu upečatljivo poje Yves Montand, koji je bio i glumac i aktivist i zabavljač, a o osobnoj i široj slobodi Serge Reggiani (“Ma liberté”).

Zašto bismo gubili vrijeme na francusku muziku i kulturu i zapuštali naše vlastite, mogao bi se pobuniti tko, dodajući da su Francuzi i sami dovoljno pompozni u vlastitoj grandomaniji i nacionalizmu, pa im ne treba davati dodatne poticaje. Na to bi se mogla dati dva odgovora: jedan je da sve što je dragocjeno u stvaralaštvu postaje i “naše”, kao i onih od kojih dolazi. A drugi je da od ovdje pobrojanih baš nitko nije “pravi” Francuz, ako ćemo francuštinu i slične identitete mjeriti skučenim kriterijima “čiste” krvi i “drevnog” tla. To vrijedi i za Zolu, koji jest Francuz, ali talijanskog porijekla, a rođen je dva desetljeća prije ujedinjenja (nastanka) Italije, pa bi preciznije bilo njegov pedigre opisati kao mletačko-zadarski (otkuda su mu daleki srodnici i dalmatinski Colići). A vrijedi i za sve spomenute majstorice i meštre nota i glasa, koji su svoje mjesto nalazili i na francuskoj sceni, kao što je ona svoj sjaj dostizala i upotpunjavala i kroz njihove kreacije.

Melting pot po francuski

Anna Karina (Hanne Karin Blarke Bayer) je Dankinja. Jane Mallory Birkin je Engleskinja. Jeanette (Janette Anne Dimech) je napola Španjolka, napola (bijela) Kongoanka, rođena u Engleskoj, odrasla u Americi, a i spomenuta pjesma je prepjev njenoga španjolskog hita “Porque te vas”, koji je napisao José Luis Perales. Edith Piaf (Giovanna Gassion) jest Francuskinja, ali djelomice i talijanskog i marokansko-berberskog porijekla. Nana (Ioanna) Mouskouri je Grkinja.

Aznavour (Šahnur Vegenag Aznavurijan) je Armenac. Salvatore Adamo i Montand (Ivo Livi) su Talijani, kao i Reggiani. Barzotti (čije je rodno ime Francesco) je Belgijanac talijanskog porijekla i odrastanja. Joseph Ira Dassin je američki Židov: oba su roditelja Aškenazi, majka iz Austrije, otac iz Poljske i Rusije. Iz Ukrajine i Rusije doselili su se u Francusku židovski roditelji Sergea Gainsbourga (Luciena Ginsburga). Jacques Brel je Belgijanac, i to flamanskog, nizozemski govorećeg porijekla, a pjevao je na oba ta jezika.

Slično je s mnogim drugim najistaknutijim ženama i muškarcima francuske glazbe. Patricia Kaas je njemačkog porijekla; Barbara Kanam (“Jardin d’amour”) kongoanskog; Christophe (Daniel Bevilacqua) je Talijan; Yianna Katsoulos (“Les autres sont jaloux”) kći grčkog para; Jena Lee (“J’aimerais tellement”) je Čileanka; Christina Goh (“N’oublies pas”) je kći žene s Martiniquea i muškarca iz Obale Bjelokosti; Amel Bent je kći Marokanke i Alžirca…

Raphael Haroche (“Le limites de monde”) je argentinskog i ruskog podrijetla; Dick Annegarn (“L’éternité”) je Nizozemac; Richard Anthony tj. Ricardo Btesh (“Je me suis souvent demande”) sirijske i engleske krvi a rodom iz Egipta; Patrick Bruel, rođen u Alžiru, berberske je i židovske krvi (“Au café des délice” za njega je napisao Felix Boutboul, poznatiji kao Felix Gray, koji se u Francusku doselio iz Tunisa). Židov iz Alžira je i Enrico Macias (Gaston Ghrenassia, pjeva na desetak jezika i nekoliko dijalekata, ujedno svira i sklada te prerađuje stare napjeve raznih tradicija; rođen je u Constantineu, kao i njegov sunarodnjak Daniel Lévi, također uspješan francuski pjevač). Demis Roussos je Grk. Georges Moustaki (Giuseppe Mustacchi) je grčkog, talijanskog i židovskog porijekla, a njegov prijatelj i kolega Maxime Le Forestier (“L’éducation sentimentale”) po ocu Englez.

Svaki od tih ljudi ima drukčiju priču. S jedne strane je buržoaska lagodnost, u kojoj se u braku Francuskinje i Talijana s prezimenom Ferrari rodio Nino Ferrer (“C’est irréparable”), a s druge su mučne uspomene Jeana Ferrata (rodnog prezimena Tenenbaum), čiji je otac, ruski Židov, ubijen u Auschwitzu, pa i otuda možda nešto sjete u glasu kojim njegov sin pjeva u slavu ljepote (i) života (“C’est beau la vie”).

Prevladavanje skučenosti

Mikelangelo Loconte, talijanski pjevač, skladatelj i zabavljač, nije u početku uopće znao francuski, ali je svejedno uspio prve studijske snimke napraviti čitajući fonetizirane tekstove pjesama. S druge strane, “pravi” Francuz, kantautor Robert Lelièvre, poživio je samo tri desetljeća, ali to je vrijeme ispunjavao umjetničkom karijerom u nekoliko zemalja – u Španjolskoj je svirao gitaru u jazz bendu, u Danskoj folk-rock i kasnije progresivni rock (“Pan”, uglavnom s francuskim tekstovima), a u međuvremenu našao vremena za solo-projekte u Engleskoj. Također “prava” Francuskinja, Françoise Hardy “gostovala” je svojim pjesmama i polaganim sanjarenjem i u susjednoj, njemačkoj muzici (“Träume”). Uz njih je i velik broj frankofonih Kanađana, Švicaraca, Valonaca…

Slatkiš na vrhu skladnog šarenila francuske glazbene torte je Chopin, svevremeni klavirski velemajstor, ujedno i Francuz i Poljak. A tako je i u mnogim drugim područjima: nisu li “očevi” (anti)teatarskih preokreta 20. stoljeća, Ionesco i Beckett, francuski autori kao što su i Rumunj i Irac? Nije li Marie Curie i Francuskinja i Poljakinja, slikari Van Gogh i Picasso opusom djelomice Francuzi, ali ne i manje Nizozemac i Španjolac? Glumica Isabelle Adjani je alžirsko-turskog, glumac Jean-Paul Belmondo i talijanskog porijekla, a glumica i pjevačica Dalida je kći Kalabrije.

Francuska jest velika i mnogoljudna zemlja, koja je nedavno imala i drugo najveće europsko kolonijalno carstvo, pa otuda i veza s glazbenicima iz sjeverne (Cheb Mami) i subsaharske (Youssou N’Dour) Afrike. Ali, svoje mjesto u toj kulturi našao je i crnogorski pijanist i kompozitor Janko Nilović, kao i mnogi Hrvati, Srbi i ostali. Bilo je i tamo gunđanja s krajnje desnice kad se nogometne vrhunce posljednjih desetljeća dostizalo udruženim arapskim, armenskim, berberskim, gruzijskim, poljskim, španjolskim, talijanskim… trudom francuskih reprezentativaca, uz rastući broj crnoputih, mrskih očima rasista, ali većini ne smetaju tako osvojena europska i svjetska prvenstva, kao ni boja puti ponajboljih im tenisača (Noah, Monfils, Tsonga…).

Nisu Francuzi jedini primjer prevladavanja vlastitih skučenosti (kojih itekako imaju) kroz upijanje i variranje “tuđih” utjecaja. A na to bi se mogli ovdje ugledati oni kojima i hrvatski (ilirski) preporod nije po volji zbog “toliko Srba, Mađara, Slovenaca, Židova, Čeha, Nijemaca…” Ili oni koji i sada, s vlasti, pozivaju na “kulturni ustanak” u Srbiji protiv “brozovštine, krležijanstva i kroatizacije”. Ili oni koji prigovaraju što se tuzlanska Nagrada “Meša Selimović” ne dodjeljuje samo Bošnjacima. Kao i oni koji gunđaju da su Srbi “u medijima i gospodarstvu” umjesto da “znaju svoje mjesto”. Ili oni građani Francuske, Srbije ili Hrvatske koji u svoje ruke uzimaju “tretman” Roma ili gayeva, koji zabranjuju djeci odlazak na film o holokaustu. Svim takvim “dežurnim higijeničarima nacionalne duše” valja ustrajno upućivati Zolin “J’accuse”.