Šarm i kako ga steći

Festival svjetskog kazališta u Zagrebu

U svojoj desetoj godini postojanja, Festival svjetskog kazališta, održan u Zagrebu od 14. do 29. rujna, ostao je vjeran prvobitnoj formuli distancirane zavodljivosti, s kojom se 2003. i pojavio. Mnogobrojne on silno uzbuđuje, ponekog neizmjerno ljuti, a navijača i kritičara ima kako među studentskom populacijom tako i u intelektualno profiliranoj publici srednje generacije, i ta ljubavna svađa traje sve do danas. Jedni dočekuju kraj predstava na nogama, drugi nisu baš sve razumjeli, ali im se sviđa, treći negoduju i spremni su do jutra napadati redatelja, izvedbu, selektore i program, no većina ne može reći da je se prikazane predstave nimalo ne tiču. Svake godine FSK dovodi u Zagreb ponekog majstora svjetskoga kazališta: Eugenio Barba, Thomas Ostermeier, Dmitrij Gočev, Frank Castorf i drugi pokazali su se ključnim začinom Festivala, ali njihovu estetiku ne može svatko progutati.

Bolja strana svijeta

I ove godine bilo je različitih dojmova o ponuđenim predstavama: jednima su one bile fantastične, drugima je sve to bilo već viđeno, nekome je bilo previše golotinje, drugome premalo provokacije, ali taj ledeni sladoled preliven vrelom kremom oduvijek je predstavljao vitalno središte Festivala svjetskog kazališta.

Za potpisnika ovih redova tri predstave zaslužuju posebnu pažnju. Prva je “Poslije bitke” kazališta iz Modene i u režiji Pippa Delbona. Za jedne je njegova predstava bila previše patetična, drugi su plakali tijekom izvedbe, ali sigurno je da se mora respektirati redatelj koji neprestano radi s mentalno hendikepiranima, koji je mnoge od njih izvukao iz nehumanih uvjeta zatvorenih psihijatrijskih ustanova i koji je stavio svoj život na panj svjedočeći jedan tip angažmana koji je drugima odbojan ili pretežak. Stav tog redatelja, zbog čega mu toliko vjerujemo, neizmjerno je osoban: kada upire prst u kapitalizam, crkvu, građansku klasu, novac i krizu, uvijek je na jednoj strani ta opasna i nakinđurena grupa moćnika, a na drugoj prezrena skupina mentalno drugačijih, kao definitivno bolja strana svijeta.

“Gospođica Julija”, prema komadu Augusta Strindberga, a u izvedbi Schaubühne am Lehniner Platza iz Berlina i u režiji Katie Mitchell, u isto je vrijeme intimno suptilna, scenski precizna i intelektualno moćna predstava, koja glavne junake klasične literature želi pogledati na novi način. Centralna točka ove izvedbe nije Strindbergov ljubavni trokut nego anonimni lik – sluškinja koja promatra ovu tragičnu dramu. Njezin tihi pogled reproducira pet kamera koje zbivanja na pozornici naizmjence prenose na platno stvarajući “četvrtu dimenziju” izvedbe, koja naboj tragične melodrame rastvara u priču u kojoj sudjeluju i nečije druge oči, naoko nevažni detalji, prostor i vrijeme koje neumitno na kraju odnosi sve naše živote.

Preskupe ulaznice

Posljednja predstava Festivala, “Zatvaranje ljubavi” Theatre de Gennevilliersa iz Pariza u režiji Pascala Ramberta, uzbudila je duhove dvama dugim monolozima ljubavnika koji se upravo rastaju. Za jedne je to bila beskrajna bujica riječi, za druge statična izvedba u kojoj se ništa ne događa. Bila je to, bez sumnje, važna predstava o intimnim trenucima koji presudno propituju karaktere i prelamaju ljudske živote – krajnje vrijedna naše pažnje i strpljivosti da je ispratimo do kraja.

Sve u svemu, ovogodišnji Festival svjetskog kazališta zadržao je većinu detalja koji ga čine uzbudljivim mjestom jer, uz možda preskupe ulaznice, i dalje uspijeva biti intelektualno provokativan i scenski uzbudljiv, pa i onda kada se sa svime u njegovoj ponudi dio publike neće složiti. Ako jedan festival posjeduje imalo života, onda on nikada nije igra na sigurno: dobici se teško stječu, a gubici se ponekad uračunavaju i u pozitivni saldo.