Split je prelijepi kulturni sanatorij

Profesor na splitskoj Umjetničkoj akademiji, filmski snimatelj i fotograf Ante Verzotti jedan je od filmaša koji su 1960-ih stvarali Kino klub Split, a njegovi eksperimentalni radovi − “Danas…?”, “Fluorescencije”, “Jukebox” − još uvijek zadivljuju.

Kako danas ocjenjujete značenje Kino kluba Split? Ima li i među mladim generacijama nekadašnjeg entuzijazma?

Nekad je bavljenje neprofesionalnim, amaterskim filmom bilo svojevrsni elitizam, trudili smo se komunicirati jezikom drugačijim od klasičnog filma, a to je bilo ostvarivo u eksperimentalnom filmu, koji je pružao gotovo neograničene mogućnosti dijaloga. Festivali takvih ostvarenja održavali su se po cijeloj tadašnjoj državi i pred oduševljenom publikom, što je rezultiralo i novim autorskim imenima i entuzijazmom. Danas svatko može snimiti film uz pomoć digitalnog fotoaparata. Kino klub Split svake godine organizira filmsku školu za građane, koju često pohađaju i studenti UMAS-a.

Tko je zapravo “višak”?

Radili ste s brojnim autorima, primjerice Martincem i Zafranovićem. Tvrdite da danas profesija snimatelja, kao autora, polako nestaje?

Ivan Martinac je bio veliki filmski znalac, pogotovo montažer, a snimatelj je mogao biti nakon vrlo malo prakse s kamerom. Radio sam s njim više dokumentaraca: insistirao je na statičnim kadrovima raznih planova i rakursa, što mu je davalo veću slobodu u montaži. Lordan Zafranović je svoju izvrsnost pokazivao u komunikaciji s glumcima. U Klubu je i sam snimao, pa je kasnije, u profesionalnom filmu, u svakom trenutku bio siguran što kamera hvata i kako će to izgledati na ekranu. Teško je redatelja i direktora fotografije zamisliti kao jednu osobu, no nova digitalna tehnologija sve više otvara pitanje tko je zapravo “višak” pri snimanju filma. Osobno, na odluku koji ću film gledati presudno mi utječe glumac, redateljevo me ime samo može odbiti. Tko je direktor fotografije doznam tek na odjavnoj špici, premda je on zapravo jedini koji scenarij i storyboard pretvara u živu sliku. Film je kompleksna umjetnost više autora, ali redatelj je ipak odgovoran za sve; drugo je pitanje kolike su njegove stvarne zasluge za konačnu kvalitetu. Poznati američki direktor fotografije Haskell Wexler smatrao je da su redatelji većinom obični glupani.

Bavite se fotografijom i filmskim snimanjem: kako mirite te u biti različite medije?

Već odavno nisam snimio film, ali o njemu predajem na Akademiji. Nekada sam se bez većih problema istodobno bavio i filmom i komercijalnom fotografijom. Svoje današnje fotografske radove prezentiram tako da je pod jednim naslovom više fotografija, a razmišljam i o tome da svaka slika dobije i svoj tonski zapis; to bi moglo značiti da se vraćam filmu, ali u nekoj novoj formi.

Tvrdite da se kvaliteta fotografije nije podigla, da je samo prosjek bolji. Znači li to da je i fotografija, poput filma, dosegnula tehničko savršenstvo i da nema dalje?

Digitalna tehnologija podigla je tehnički nivo fotografije, što je utjecalo na umjetničku vrijednost: današnji vam fotoaparati gotovo ne dopuštaju da napravite tehnički loš snimak i to diže prosjek fotografske uspješnosti. Kreativnost opada zbog nedovoljnog likovnog i kulturnog obrazovanja autora. Jednom je naš poznati fotograf Ivo Pervan rekao da fotografu bez duše ni najbolja tehnika ne može pomoći u kreativnosti. Film je “montaža atrakcija”, rekao je još Eisenstein, a jedino se to u većini današnjih filmova i događa. Iako je Rudolf Arnheim konstatirao da će trenutak kada filmska fotografija dosegne savršenost ljudskog gledanja označiti i njeno samouništenje, film i fotografija predstavljaju novi univerzalni jezik svih ljudskih bića, pa im ne vidim bliski kraj.

Volim biti snimatelj-švenker

Odbijate snimati filmove, no i dalje ste u filmu?

Ne sjećam se da sam ikada odbio snimati film bez nekog razloga, druga je stvar što smatram da je rad na filmu nešto najdosadnije, nevjerojatno je koliko tu ima ponavljanja i praznog hoda. Volim biti snimatelj-švenker, ta me vrsta posla potpuno opušta. Kada gledam događaje kroz kameru, imam osjećaj bezvremenosti, kao da sam u nekom irealnom svijetu.

Kako komentirate to što je Bela Tarr odustao od svoje filmske škole u Splitu?

Čudim se da je Bela Tarr povjerovao u realizaciju takvog projekta, on kao da nije čuo da Hajduk živi vječno.

Je li današnji Split kulturno izoliran u odnosu na Zagreb?

Split je sam sebe kulturno izolirao, i to uz svesrdnu pomoć Zagreba. Split je jedan prelijepi kulturni sanatorij, u kojem te to manje tuku što manje vičeš. Split mog vremena je ipak nešto proizvodio, no bez para nema ni igara.