Suptilni historičar u doba ekstrema

Odlazak velikog historičara i jednog od najvažnijih intelektualaca, njegovim terminom, “kratkoga dvadesetog stoljeća”, ispraćen je ovdje – a čovjek se tu samo ponavlja svaki put – tipično provincijalno slabo i tupo, kao da nas se sve to ne tiče. Pa, iako se u ovom i ovakvom kokošje slijepom i zamagljenom kontekstu to ne vidi, mnogo je razloga upravo ovdje za čitanje Erica Hobsbawma, mnogo polja gdje će nam još valjati.

Umjesto hobsbaumovskih velikih tema – povijesti, kapitalizma i mogućnosti njegova prevazilaženja te zauzimanja stava i odnosa spram strašne historije tzv. socijalističkih zemalja – Hobsbawm je nužan na jednom mnogo manje vidljivom nivou. Ondje gdje se, krećući ovako, iz detalja u veće, itekako može brusiti mišljenje i čitanje, kritičko shvaćanje svijeta i intelektualna nesavitljivost, uopće ono što se zove humanistička svijest. Primjeri za takvu nužnost i primjenjivost mogu se naći posvuda u današnjoj hrvatskoj stvarnosti.

Pošast anakronog

U važnoj knjizi “Otkriće tradicije” Hobsbawm piše, desetak godina prije našeg udesa, nešto što se očituje strašnom, i iz toga danas kad se čita, silno ironičnom sudbinskom preciznošću, fiksirajući jednu od premisa na kojoj će nam se, naročito kod nas u Hrvatskoj, ne samo sve ono dogoditi nego što će, zbog mimikrije ideologije, nevidljivosti u jeziku već, biti najteže otkriti, detektirati i otud promijeniti.

Raščlanio je tu jedan za nas izuzetno važan fenomen: grijeh anakronizma, naime – intervencije ideologije, terminološke, jezičke u naraciju i narativ historije – a što je, ne može se dovoljno puta ponoviti, sistem ustoličen devedesete uveo s otrovnom, lukavom i ujedno, paradoksalno, tupom dosljednošću. Ta popudbina indoktrinacije nešto je što vlada i dan-danas bez naročitog popuštanja, čak i ondje gdje čovjek ne očekuje, van domena gdje režim, čas mekše, čas dosljednije, diktira jezik, ovisno o tzv. društvenom trenutku. To je nešto što je u analizi službenih ili prihvaćenih povijesti relativno lako uočljivo, opće mjesto takoreći. Ali, na jednoj razini, i angažirani, odnosno nenacionalistički intelektualci pate od toga. Pošast anakronog, koje u diskurs uvodi i etablira ideologija, upliće se u gotovo svako polje. Ono što je započelo kao ideološka – konkretno nacionalistička – strategija, tendencijom i metodološki, sistemski, kasnije ulazi nesvjesno u jezik i onoga tko je načelno ili djelatno kontra nje i odatle uvučeno djeluje.

Priče o tisućugodišnjim neprekinutim nacionalnim narativima svjesniji prepoznaju odavno kao mućak. Međutim, na nivou i temama mnogo “banalnijim”, svakodnevnijim, svaki put kad (a tu su razni globusi i sateliti medijski apsolutni šampioni ove vrste prefarbavanja) pročitamo opise kao što su “hrvatska popularna glazba sedamdesetih godina u svijetu” i slično, čak kad je u pitanju (ili upravo zato) nešto tako na prvi pogled nevažno, tu nam je Hobsbawn nužan. Osviještenost, nota bene, koju je medij koji upravo čitate stekao među rijetkima – kao kad, da se nadovežemo na gornje, urednička intervencija (pretpostaviti je) jednom nedavnom tekstu imbecilnog sadržaja i iste takve teme dade odgovarajući naslov, “Priča o hrvatskom YU rocku”. Ironija naslova, što je komentar zapravo, najbolji i jedini mogući u kontekstu, sasvim je hobsbaumovska. Da se, nasuprot, stvari anakrone lako podvuku i kad nisu direktne ideološke prirode (u inače odličnom intervjuu, recimo), domaći povjesničar govori o “medijskom ratu” u vrijeme Balkanskih ratova – samo je potvrda potrebe takvog opreza.

Pasionirani ljubitelj jazza

Iz ovoga, neočitom no prisutnom poveznicom, u sljedeći motiv potrebe čitanja: Hobsbawm je bio dokaz i primjer marksista koji zna da sve nije ni bukvalni i represivni materijalizam, kao ni relativizam tzv. kulturalnih interpretacija, redom u neomarksističkom ključu. Nešto od života neuhvatljivo je društvenim znanostima, neobjašnjivo poviješću i kulturnim respective ideološkim determinacijama. Za razliku od vulgarnih praksi čitanja i interpretacija nezapadnih ili kultura izvan centra, a koje su zavladale zapadnim katedrama, Hobsbawmovo djelo za pametnijeg, suptilnijeg, nedogmatskog čitatelja može biti naročito otkriće i dar.

Kao pasionirani ljubitelj jazza (pišući godinama kritike pod pseudonimom), uočio je precizno da je pored svega što taj zvuk po sebi čini, s vlastitom estetikom, on i mogućnost druge vrste razgovora, tajnog dijaloga i veza: Hobsbawm je tako bio među rijetkima koji je pisao o jazzu u Sovjetskom Savezu, o jednoj od, prije nego se cinici refleksno podsmjehnu, najposebnijih scena (što je danas zaboravljeno i prešućivano), bilo gdje izvan američke matice.

Pitam se, samonamećućom fusnotom i u kontinuitetu: ima li činjenica mjesta rođenja – u Aleksandriji, Gradu (koji bi, kao i kod Dubrovnika, trebalo pisati velikim slovom), što je od fizičkog mjesta, simbolikom svoje kulturne historije, odavno u kulturnoj svijesti i pamćenju prešao u svijet gdje se na nevidljivoj razmeđi smjenjuju literatura i stvarno – veze s nečim jedva uočljivim, a gdje je Hobsbawm važan? Ima li neke više uslovljenosti zbog koje je i Hobsbawm, po usudu emigranta, naravno, isto tako, beskrajno lagano, nevulgarno tumačeći ih, diskretno posredovao između svjetova? U rasponu od muzičkog pravca do folklora, kao u njegovoj knjizi “Bandits”, divnoj studiji o hajducima, brigantima i drumskim razbojnicima Evrope, Male Azije i našeg dijela Balkana, nešto od dinamike vlastite izmještenosti i pripadnosti u isto vrijeme, moralo je utjecati na njegovo neusporedivo vezivanje svjetova, razdvojenih, ali što se dodiruju izvan dosega grube politike i reduciranih ideologija i historicizma, na suptilnijem nivou, do kojeg ove ne mogu dobaciti.

U tom smislu, jedno nedavno, toplo i intimno pismo Gramsciju, izgovoreno (na savršenom talijanskom) u kameru, sada se dirljivo čita skoro kao preneseni vlastiti in memoriam, i ujedno kao opraštajući, zadnji oblik takvoga Hobsbawmova posredovanja i dodira: međuprostor – kao i društvo kojem je stremio – još uvijek utopijski, u kojem se neočekivane geografije, kroz kulturno, plurilingvalno, historijsko, i iz njih estetičko i moralno, gotovo kišovski stapaju. Uvijek i kao sjećanje: protiv anakronog, protiv zaborava.