Sve rade samo da odustanemo

Foto: Jovica Drobnjak

Zagrebačko Jedinstvo nekad su zvali tvornicom tvornicâ. Onom koja proizvodi druge proizvodne pogone, dakle, a činila je to od Sovjetskog Saveza do Sjedinjenih Država. U današnjoj Hrvatskoj, razumije se, nikom više ne treba takvo nešto. Ni generalno tvornice, a pogotovo ne ona koja ih pravi.

Zato je već u pretprošlom desetljeću, odmah nakon rata u kojem je glavni korisnik pogona bila Hrvatska vojska, Jedinstvu namijenjeno gašenje. Jedinim problemom pokazat će se to što su narednih godina državne vlasti, u rukama različitih političkih stranaka, očekivale da radnici budu toliko ljubazni da bez ikakvih pitanja napuste tvornički krug u Jankomiru.

– Mislili su da budemo umrli sami od sebe. Ali, još se držimo – prisjeća se dizaličar Ivan Grošek, koji nas je dočekao na ulazu u pogon.

Ostao je, naime, svaki stoti radnik: od nekadašnjih preko dvije tisuće, tu je još njih 21. Kazujući o dimenzijama stvari iz vremena prezrenog socijalizma, Grošek navodi podatak da se u krugu Jedinstva okretao vlak, čitava natovarena velika kompozicija…

Betonom sačuvali mašine

On je u međuvremenu postao i vlasnik i organizator proizvodnje u onom što je preostalo od tvornice, i što nudi usluge obrade metala na pripadajućem, sasvim pristojnom tržištu, pa im posla ne manjka. Sada se poduzeće zove Jedinstvo Novo. U biti, svi preostali radnici su vlasnici, osim što se u ime drugova stigao u danom trenu formalno ubilježiti samo Ivan Grošek, da bi se zatim nastavili boriti za svoja prava.

Ta borba izgledala je u nekim momentima vrlo gadno: natezali su se s policijom i, neizravno, raznim pretendentima na zemljište u čijoj je blizini niknulo više šoping-centara. Čak su i strojeve bili zabetonirali, vidjevši da ih je stečajni upravitelj već počeo odvoziti u staro željezo, onako masivne, izdašne. Potom su 2000. godine završili u stečaju, a 2002. nanovo su pokrenuli proizvodnju.

Priča otpočetka zvuči fantastički, tako da bi neupućeni posjetitelj lako mogao stalno, u čudu, uzvikivati pitanja. Nanovo pokrenuli proizvodnju? Ovdje u Hrvatskoj? Da, da, strpljivo svjedoči Grošek, a s njim i sindikalist Mario Iveković, koji nas je uveo u Jedinstvo. Odbetonirali su mašine i nastavili. Ne baš tamo gdje su stali, no ipak.

Velik dio prostora zadržao je MORH, ostalo je iznajmljeno kojekome, a radnici Jedinstva stisnuli su se u manji dio jednog pogolemog objekta, unijeli tamo strojeve i uključili struju, te počeli na malo variti limove i savijati cijevi, i štošta drugog po narudžbi. Do prije dva desetljeća, pored novih tvornica, radili su čuda za npr. obližnji Končar, a sad više ni njega nema. Ipak, još su u plusu.

Prije deset godina, dok su bili u stečaju, nije se činilo da će se pridići ni na koljena. Pojedinci su već na crno prodavali nacrte realiziranih projekata Jedinstva po svijetu; neki su tako i firme otvorili, privatne. Jedinstvo je ipak opstalo, barem u rudimentu. Vojska ih je pokušala izgurati, država im je pripisala razne svoje troškove, Zagrebačka banka im se posebno napila krvi, i ostali su bez inženjera, ali rade ono što u Hrvatskoj ne zna više nitko.

Štoviše, oni su pripadali svjetskom kontekstu. U europskoj konkurenciji imali su jedan od najpotentnijih pogona svoje vrste. Europskoj?

– Neg kaj, za tolike smo mi značili marku. I u Americi. Westinghouse i danas surađuje s jednom hrvatskom firmom kaj se nadovezala na Jedinstvo… A mi smo mu podizali pogone, ispunjavali najsloženije zahtjeve – kaže Grošek.

– Ovo znanje bude izumrlo s nama – nastavlja naš domaćin – ali za to nikog ni briga. Da nam se razboli ili ode u penziju, na primjer, kolega koji zna raditi na karuselu (pokazuje stroj gdje jedan sijedi brko filigranski graciozno premeće nekakvu komadinu metala), ne bismo niš mogli. Srce me boli, tu mladi radnici brzo uče, a nema ih. Takav potencijal, ogroman. Sutra bi se moglo nastaviti od istog.

– Nude se državi, ne inzistiraju da ostanu vlasnici, ali bi htjeli zadržati pravo upravljanja, da ih ne prevare – domeće Iveković i opisuje kako su zajednički uspjeli s taktikom u vrijeme stečaja.

Išli su na opciju štrajka – radom. Jer, njihov rad baš nikom nije odgovarao, pa su zbunili sve oko sebe. Kasnije su im neki stranci nudili partnerstvo, stanoviti Indijac, potom i Nijemac, ali Jedinstvo Novo nije moglo ući u takav odnos uz neizvjestan status.

– I onda naši političari kažu da je važno svako radno mjesto, a ove ljude već sedam godina ne žele uzeti u obzir – napominje Mario Iveković.

– Ne samo uzeti u obzir – uključuje se Grošek – neg’ rade sve da odustanemo. Prije četiri godine kasnili smo jedan mjesec s uplatom poreza i morali smo platiti 22.000 kuna kazne.

Miler naš, najstariji stroj

Prolazimo između golemih tokarilica, glodalica, rezača, savijača, preša, bušilica, poliralica; oko njih su naslagani redovi zamjenskih alatki. Iznad naših glava zuje grandiozne dizalice. Pokazuju nam škare koje sijeku čelični lim debljine 15 milimetara. Ma, centimetar i pol? Neg kaj. Uho lovi odjek tuđica – borverk, karusel, hojzer… Kako, hojzer?

Slijedimo prst uprt u jedan stroj čiji dizajner više zacijelo nije među živima, a na njem se koči lijevani natpis “Haeusler, Switzerland”. Prolazimo krajolikom napučenim ostarjelim divovima: preša “F. J. Edwards, England”, “Jelšingrad, Banja Luka” – savijač, “TOS Varnsdorf, ČSSR”, kružni rezač “Webster and Bennetti, Coventry, England”, “Ada, Potisje”.

– Jel se sjećate onog filma, “Schindlerova lista”, kad oni Židovi prave one posude? – pita Grošek i odmah dodaje, ne čekajući odgovor – E, to je ona tam preša, Miler naš, najstariji stroj ovdje, isti taj model.

Na mašini piše “Fritz Müller, Esslingen”. Doznajemo i to da je podosta njih stiglo u Jedinstvo na ime ratne odštete razorenoj Jugoslaviji, pa tako i grosfater Miler, koji u metalnim pločama utiskuje zaobljena dna raznih posuda, bojlera, kotlova i sličnog.

Hidraulična skela u koju smo se zagledali, pak, djelo je radnika Jedinstva. Grošek je tapše, poziva se na nju:

– Sve možemo sami, još uvijek, samo da nas ne odbacuju.

Radnici očito razvijaju intimni odnos prema strojevima, obraćaju im se i poštuju ih. Neki među njima razblažuju grubi ambijent po svojoj estetskoj mjeri: posvuda su kolor-duplerice s golim ženama. Čak i na vratima jednog viljuškara.

I dok Jovica, fotograf “Novosti”, okuplja radnike na poziranje za ovu reportažu, postaje jasno da izvještavamo o vrsti pred izumiranjem. Kao da radimo za “National Geographic”. Postrojavamo kompletno Jedinstvo, ostatke zgaženog proletarijata, pa se možda netko i smiluje, te im prestane trovati izvore. A ne tako davno, dični naš Zagreb bio je regionalno industrijsko žarište s dugom tradicijom i širokim asortimanom.

Danas, velik dio ovog pogona, jednog od najimpozantnijih u Hrvatskoj, vojska zaposjeda tek u svrhu remonta. Ali, ne samo da ta vojska nastoji radnike najuriti iz Jankomira, nego im ne dade niti da svoju muku ispričaju široj publici. Bili su tu jednom i kolege s HTV-a, koliko čujemo, pa nisu pušteni k radnicima, zbog vojne tajne. Ugrozili bi NATO.

Pripovedaju nam o Europi…

Na izlasku, malo potom, opet nailazimo na onoga vremešnog brkajliju pokraj stroja što ga nazivaju karusel. Može li izjava; kak ne bi moglo… A onda, što drugo reći, blažena je ruka novinarska koju je zapalo da pribilježi tu eksploziju mudrosti. Prenosimo izjavu u cijelosti. Inače, gospon i drug zove se Branimir Štimac.

– Prvo i prvo, sramim se i ove naše Hrvatske, i hrvatstva, i zastave, i sveg tog. Zastavama su mahali, a sve su prodali, ukrali, uništili. Kaj, socijalizam je bil ljudskiji. Bilo je nekog poštenja, nek pričaju kaj hoće. Sad radi kaj je kog volja. Sve vam je jasno, ne. Suvišno je da nastavljam, al nemre se non-stop ni šutjeti. Ja sam tokar, tu radim 37 let… I sad meni onaj Čačić veli da moramo odrezati nogu ak nam to spašava život. Znači, ja da idem u penziju, manje od dve tisuće kuna mjesečno. Ni za štrik da si kupim. No, ak ovo tu prdne, nemam kam neg u penziju. Pripovedaju nam o Europi, a da vam ja tu nekaj velim. Ne vjerujem u takvu Europu, vidite i sami kaj je to. Vidite samo Grke, mi smo u sličnoj situaciji, i kak nam pune glavu da je narod grčki pokrao sve te milijarde, a ne lopovi kaj samo jebu radnika. Znate, moj sin si je kupio stan, ima ratu pet tisuća mjesečno. Znate kaj je to, no, to je ropstvo do penzije. I zbog toga svi mi danas kaj imamo posao, šutimo i strepimo, da nas ne poteraju na ulicu. I ovo tu, naše Jedinstvo, sve vam to vode najobičniji majmuni. Samo majmun može dati Kinezima veliku proizvodnu halu s najboljim dizalicama, da im bude skladište. Dajte si zamislite kakvi to majmuni moraju biti. Nemojte me krivo shvatiti, ne smetaju meni Kinezi, meni je svatko isti… Ali, proizvodnu halu. I onda gledam ove naše, neki dan, kak prosvjeduju u koloni, imaju one pofarbane kapice. Nema niš od prosvjeda, treba vatricu zapaliti, onak, grčki. Samo kaj ovoj nesretnoj Hrvatskoj valjda još nije dosta.