Dominacija klasnog pitanja

Iako je do kraja rujna američki predsjednik Barack Obama u anketama imao prednost od nekoliko postotaka pred svojim protivnikom, republikanskim kandidatom Mittom Romneyjem, ankete su tada počele pokazivati izjednačenost, a takvo je stanje bilo i nekoliko dana prije izbora, zakazanih za utorak, 6. studenog.

Romneyjev uspon učvršćen je nakon tri predsjedničke debate održane tijekom listopada, pri čemu je Obama najviše kritika dobio nakon one prve, u kojoj su ga mediji i analitičari unisono ocijenili kao mlakog, indisponiranog, nedovoljno borbenog i neinspiriranog. Tjedan dana prije izbora ankete su pokazivale da oba kandidata imaju 49-postotnu podršku birača, te da će se odlučujuća bitka tradicionalno voditi u nekoliko “neodlučnih” država, Coloradu, Iowi, Wisconsinu, Nevadi, New Hampshireu, Ohiju, Virginiji i Floridi, pri čemu je za obje kampanje više od polovice televizijskih spotova prikazano u posljednje tri države.

Posljedice uragana

Zbog razornog uragana Sandy, koji je zahvatio i neke od tih država, oba su kandidata u tjednu prije izbora privremeno obustavila kampanje, a predsjednik je poduzeo niz aktivnosti zbog kojih je čak dobio i pohvale od republikanskog guvernera New Jerseyja Christophera J. Christieja, inače njegovog žestokog kritičara. Pretpostavlja se da će posljedice uragana negativno utjecati na odaziv birača, no mediji spekuliraju i da bi ova situacija, ukoliko se s njom bude dobro nosio, mogla ići u prilog predsjedniku.

Kandidatima je za pobjedu na izborima potrebno najmanje 270 glasova delegata, a ankete zasad govore da Obama ima više mogućnosti da ih i dobije. Posljednje ankete pokazuju i da čak dvije trećine neodlučnih birača smatra da će Obama raditi za dobrobit srednje klase, dok broj onih koji smatraju da će Romney raditi u koristi bogatih svakodnevno raste.

Klasno pitanje dominiralo je svim predsjedničkim debatama, a Obamini TV spotovi konstantno su Romneyja, inače investitora “teškog” 250 milijuna dolara, prikazivali kao beskrupuloznog kapitalista zainteresiranog samo za porezne olakšice za sebe i sebi slične. Prikazivan je i kao licemjer koji kritizira Kinu, a sam tamo investira, ne vidi ništa loše u tome da plaća manji porez od svoje sekretarice, a na donatorskoj večeri čija je snimka procurila na internet Obamine birače opisuje kao lijene parazite koji očekuju da im država riješi sve probleme.

Sve to, međutim, Obama u debatama nije naročito naglašavao, niti se trudio objasniti da je politika koja je dovela do ekonomske krize ista ona koju zastupa Romney, što je ovome dalo prostora da Obamin mandat napadne kao seriju neuspjeha, a sebe pokuša prikazati kao toplog obiteljskog čovjeka kojemu je stalo do običnih građana. U tome, međutim, nije bio naročito uvjerljiv, budući da je svaka njegova rečenica o suosjećanju sa “zaposlenim obiteljima” bila popraćena onom o potrebi da svatko preuzme odgovornost za sebe.

No nakon prve debate, kada je postalo jasno da bi Obama izbore mogao i izgubiti, predsjednik je postao angažiraniji, naročito na području vanjske politike, koja je Romneyju najslabija strana.

Unatoč djelomičnom “omekšavanju”, Romney se pokazao kao nasljednik Bushove intervencionističke, unilateralističke politike, što se vidi i iz činjenice da se okružio neokonzervativcima, da se više puta pozivao na njihovu doktrinu “novog američkog stoljeća” kojom se zagovara “širenje demokracije” oružjem, da se poziva na takozvanu “američku posebnost”, da Obamu optužuje da je za njegova mandata “Amerika izgubila globalno vodstvo”, te da obećava bezuvjetnu podršku Izraelu i spreman je to isto diktirati i novim vladama u zemljama “Arapskog proljeća”.

Ratoborni nobelovac

S druge strane, Obamina postignuća na polju vanjske politike u najboljem su slučaju podvojena, pa se tako i danas spominje njegov čuveni govor u Kairu 2009. kada je najavio novo razdoblje poštovanja i suradnje s arapskim svijetom, ali sve češće samo kako bi se time demonstrirala njegova nedosljednost, s obzirom da u početku nije podržao arapske ustanke i da nije otkazao podršku tamošnjim autokratskim vladarima.

Za jednog dobitnika Nobelove nagrade za mir, Obama je iskazao iznimnu sklonost militarizmu, koja uključuje enormno povećanje upotrebe bespilotnih letjelica u “ratu protiv terorizma”, te proširenje najgorih protuterorističkih ovlasti iz doba Busha, poput neograničenog pritvora čak i za američke građane, zadržavanje zatvora Guantanamo, pa i osobni odabir kandidata za egzekucije osumnjičenika za terorizam.

Uz čestu opasku da se od Obame od početka očekivalo više nego od “običnog” predsjednika, prije svega da zemlju izvuče od pogubnog nasljeđa Bushove politike razularenog tržišnog kapitalizma, militarizma i međunarodne izolacije, Obami se u postignuća ubrajaju sprječavanje druge ekonomske depresije, spas auto-industrije, proguravanje zdravstvene reforme, poboljšavanje prava žena, imigranata i seksualnih manjina, završavanje rata u Iraku i uskoro Afganistanu, te likvidacija Osame bin Ladena.

No, kada sumiraju njegov protekli mandat, mnogi lijevi kritičari Obamu ipak definiraju kao političara centra koji nikada nije ni kanio provesti istinski progresivne reforme, pa su one koje i jeste proveo, ispale mješavina demokratskih i republikanskih ideja.

Možda najpotpuniji prikaz Obaminog mandata, ali i dojmova, stavova i osjećaja njegovih birača donijet je u kampanji koja se tijekom listopada odvijala u poznatom neovisnom magazinu “The Nation”. Svih desetak autora čiji su tekstovi objavljeni podržali su reizbor Obame, ali je u svakom od tih tekstova vidljiva i posvemašnja rezignacija, ako ne i očajnički apel autora da se izabere manje od dva zla.

Prvi tekst napisao je Deepak Bhargava, direktor organizacije Campaign for Community Change koja se bavi osnaživanjem političkog utjecaja siromašnih i obojenih građana. Nižući prvo uspjehe, a potom i promašaje Obamine administracije, pri čemu kao najgori navodi “neuspjeh da se pronađe alternativa tržišnom fundamentalizmu”, Bhargava istomišljenike poziva da glasaju za Obamu, “znajući da njegova pobjeda neće riješiti sve, pa ni većinu problema, ali će njegov poraz biti katastrofalan za progresivni program i pokret”. Autor republikance opisuje kao “konzervativni pokret koji je apokaliptičan u svom pogledu na svijet i revolucionaran u stremljenjima”, te “želi vratiti unazad sva velika postignuća 20. stoljeća, od prava glasa do prava žena, od regulative korporativnog ponašanja do progresivnog oporezivanja, od temeljnih stupova socijalne i zdravstvene zaštite, do prava radnika na udruživanje i kolektivno pregovaranje”.

Socijalna bitka

Bhargava smatra da se u pozadini “svih bitaka oko uloge i veličine države, poreza, socijalne sigurnosti, imigracije i biračkog prava” nalazi “duboka, skrivena radikalna težnja toga pokreta da se učvrsti moć starije, bogatije bijele populacije i onemogući uskoro većinskoj obojenoj populaciji da pronađe svoj glas”. On smatra i da će odlučujuća socijalna bitka nastupiti odmah nakon izbora, kada bi na snagu mogli stupiti automatski fiskalni rezovi, na koje obavezuju odluke o dugu i deficitu iz razdoblja Busha, te da će tada “započeti sukob ideologija u čijem će plijenu pobjednik uživati u godinama koje dolaze”.

Da “izaberu Obamu, ali odbace njegovu štednju” poziva i Robert L. Borosage iz Instituta za američku budućnost, kritizirajući ga jer je “pokazao da je spreman žrtvovati programe socijalne i zdravstvene zaštite”. I ovaj autor smatra da će borba za štednju biti odlučujuća, jer će okretanje njoj značiti “prihvaćanje da su sadašnje razine nezaposlenosti, siromaštva i nesigurnosti normalne”.

Bhargavinoj tezi o rasističkom strahu republikanaca pridružuje se i Bill Fletcher s Gradskog sveučilišta New York, koji tvrdi da je “reakcionarna bijela elita” prestravljena demografskim promjenama u korist obojenih. On smatra i da su predstojeći izbori svojevrstan referendum o tome hoće li “vladajući u Washingtonu uopće ikada raspravljati o redistribuciji bogatstva”.

Za Obamu Afro i Hispanoamerikanci

Iako marginalizirano izborom Obame za predsjednika države, rasno pitanje u Americi još uvijek je neodvojivo od klasnog, pa je tako nezaposlenost Afroamerikanca dvostruko veća od one bijelaca i iznosi 22 posto, dok je ona Hispanoamerikanaca 1,5 puta veća. Srednja vrijednost bogatstva za bijelce iznosi 100.000 dolara, a za Afroamerikance 5.000 dolara. Ankete pokazuju i da će za Obamu glasati oko 95 posto Afroamerikanaca i 69 posto Hispanoamerikanaca, a demografske prognoze također idu u prilog teorijama o strahu bijelaca; udio Afroamerikanaca u američkoj populaciji do 2050. godine trebao bi biti neznatno veći od sadašnjih 13 posto, udio Hispanoamerikanaca narast će sa 16 na 30 posto, dok će udio europskih Amerikanaca pasti sa 63,7 na 46,3 posto.