Grčka tragedija u Bosni
“Halimin put”, igrani film Arsena Ostojića
Arsen Ostojić doista ima osobita iskustva s Pulskim festivalom. Autorov debi “Ta divna splitska noć” bio je, uz Sviličićev “Oprosti za kung fu”, uvjerljivo najbolji film festivala 2004., no glavne su nagrade bile rezervirane za izvedbeno diletantsku i ideološki nakaznu Vrdoljakovu epopeju “Duga mračna noć”. No već s drugim filmom “Ničiji sin” Ostojićeva se sreća stubokom promijenila. Iako je te 2008. najbolji rad u Puli imao Zrinko Ogresta (“Iza stakla”), “Ničiji sin” dobio je nagrade za najbolji film, režiju, glavnog glumca, muziku i vizualne efekte.
Nagrada publike
Ono što je Ostojiću tad obilno darovano, opet mu je uskraćeno kad mu je više pripadalo – ove godine za “Halimin put”. Treći dugometražni autorov film bio je, uz Schmidtova “Ljudoždera vegetarijanca” i Čučićevo “Pismo ćaći”, najbolji rad ovogodišnje Pule, ali žiri mu je dodijelio tek Zlatnu arenu za najbolju žensku sporednu ulogu (Olga Pakalović). S druge strane, “Halimin put” osvojio je nagradu publike s iznimno visokom prosječnom ocjenom, ispred glavnog favorita, Dragojevićeve “Parade”, što je bila velika utjeha ne samo za Ostojića nego i za one koji, poput potpisnika ovih redaka, “Paradu” drže ideološki degutantnim ostvarenjem.
I “Halimin put” je film kojem se na ideologijskom planu može prigovarati – scenarij Feđe Isovića sadrži, naime, motiv radikalne nacionalno-vjerske netrpeljivosti između tadašnjih Muslimana i Srba-pravoslavaca u ruralnoj Bosni 1977. godine. Daleko od toga da se ispod idealizirane bosanske multikulturalne površine nije krio moćan virus etničko-vjerske distanciranosti i nepovjerenja, no da je 1977. on bio intenziviran do radikalno eksplicitnog iskazivanja žestoke netrpeljivosti spram tzv. mješovitog braka, to već izaziva upit o vjerodostojnosti (uvjerljivijom se čini diskretnija međunacionalno-vjerska napetost kakvu je, također u ruralnom miljeu, opisao Krešo Golik u svom TV filmu “Pucanj” iz, nota bene, 1977. godine).
Bilo kako bilo, na dotičnom se motivu gradi cijeli film, čija se druga vremenska razina odvija nakon završetka zadnjeg rata, povezujući se s prvom razinom iz 1977. u cjelinu, što želi doseći razmjere grčke tragedije kroz priču o nerotkinji koja potajno posvaja nećakinjino dijete začeto s inovjercem. To dijete će naposljetku postati žrtvom vlastita oca, dobrog ali slabog čovjeka koji se nije snašao u ratnim bujicama što su na njemu ostavile neizbrisiv trag.
Opetovani flešbekovi
Očito, “Halimin put” dramaturški se i idejno nastavlja na spomenuti prethodni Ostojićev film “Ničiji sin” (prema scenariju Mate Matišića), no njegova je intonacija daleko smirenija, a ruralna ambijentacija u redatelju je pobudila i poetične sklonosti: sekvenca u kojoj se povezuju zimski pejzaž, posjet groblju, sunčeve zrake, pletenje, guljenje jabuke, rastezanje tijesta te protagonistica Halima (Alma Prica) i nećakinja joj Safija (O. Pakalović) – jedan je od redateljskih vrhunaca hrvatske kinematografije posljednjih godina.
Nažalost, u preplitanju vremenskih razina Ostojiću su se omakli i opetovani flešbekovi nasilnog odvođenja Halimina supruga i sina u smrt, flešbekovi koji stilski podsjećaju na hrvatski državotvorni filmski trash 1990-ih, a i završno postavljanje još jedne, najveće tajne filma vrlo je upitno – u tim trenucima diskretnost “Halimina puta” popustila je pred prenaglašenošću karakterističnom za “Ničijeg sina”.
Ipak, bez obzira na iznesene prigovore, Ostojićev film ostvarenje je koje svjedoči o umješnosti i povremenoj dojmljivoj nadahnutosti svog glavnog tvorca koji, čini se, prerasta u jednog od važnijih autora domaće kinematografije.