Kreativno suočavanje tek počinje

Pred ovogodišnji beogradski Sajam knjiga izdavačka kuća Rende objavila je prijevod knjige “Jugoslavija, moja dežela” slovenskog pisca Gorana Vojnovića.

Sam naslov knjige implicira da je možda riječ o nekoj vrsti jugonostalgije?

Da je to moja prva knjiga, onda bi pomisao da je to jugonostalgična priča bila puno razumljivija. Moja prva knjiga zove se “Čefurji raus!” (“Južnjaci, marš!”), a poenta knjige je potpuno obrnuta. U oba slučaja naslov ne sugerira ono što prvo pada na pamet. Pokušavam da otkrijem kako se raspao svijet i okruženje u kom smo mi kao djeca živjeli, uvjereni da je riječ o idiličnom svijetu. Kako se to najednom tako brutalno raspalo? Gdje je razlika između našeg shvatanja tog svijeta i realnosti kakva se pokazala poslije? U tome nema ničeg nostalgičnog. Ne žalim za tom idilom jer sam ubijeđen da je ona bila prividna. Pokušavam da ispitam šta se desilo sa tim svijetom, sa tim prividom bratstva i jedinstva, da li je od tog svijeta išta ostalo, da li su se ljudi pretvorili u nešto drugo… Naslov je došao na kraju. Tražili smo nešto što bi bilo provokativno i onda smo parafrazirali onaj čuveni slogan “Slovenija, moja dežela” koji i danas u Sloveniji ima pozitivan naboj. Taj slogan je na neki način u Jugoslaviji legitimirao nacionalizam. On je promovirao Sloveniju, nudio patriotski osjećaj uz ljepote Slovenije i na taj način davao legitimnost slovenskom nacionalizmu, ali i svim ostalim nacionalizmima u bivšoj Jugoslaviji.

Štetnost jugonostalgije

U knjizi glavni lik dolazi do saznanja, nakon godina života u ubjeđenju da je ostao bez oca, oficira JNA u ratu, da je on na listi traženih zločinaca. Tu se raspršila i posljednja pomisao na bratstvo i jedinstvo. Sve to podsjeća na stihove Damira Avdića koji kaže da je “bratstvo i jedinstvo završilo u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima”?

Damira Avdića jako volim i što više pratim njegov rad vidim kako smo bliski po nekim razmišljanjima. Ne znam da li sam čuo njegovu pjesmu prije nego što sam počeo da razmišljam o tom romanu, ali sam svakako postao svjestan te naše sličnosti u nekim shvatanjima. Taj odnos prema jugonostalgiji, ta želja da se zaboravi što se sve desilo, da se samo govori o tim divnim stvarima koje nas vezuju, o tom bratstvu i jedinstvu. Smeta mi da danas ljudi puno bolje poznaju one koji su stvarali 20 godina ranije nego što poznaju Damira Avdića, samo zato što su ti prvi bili dio Jugoslavije koje se rado sjećaju. U tom smislu jugonostalgija mi se čini jako štetnom jer zauzima nenormalan medijski prostor: prije ćete čuti stare pjesme Bajage, Azre itd. nego nove stvari poput Avdića, Goribora, TBF-a, Ede Majke… To je za nas koji stvaramo na tom prostoru jako nesretna okolnost.

Koliko je tema oficira JNA koji su službovali u Sloveniji, a kasnije su krenuli u krvavi pohod po drugim republikama bliska Sloveniji i kako je vaša knjiga prihvaćena?

Slovenija voli da se pretvara da se sve to nje ne tiče, ali ima puno ljudi kojih se to tiče. U suštini, Slovenija najviše voli da vjeruje da to nema nikakve veze s njom, voli da priča o svom osamostaljenju, o agresiji JNA. Zbog toga sam bio iznenađen odazivom čitalaca, mada nije bio takav kao na “Čefurje”, koji su bili bestseler. Ljudi imaju kontakte, prijatelje, mnogi su služili tu vojsku i nisu mogli, onako kako je slovensko društvo odsjeklo taj dio historije, da i oni to urade

Skrivena ksenofobija

Tema o oficiru JNA u Ljubljani podsjeća na film Žike Pavlovića “Država mrtvih”, u kojem je također dio priče smješten u Sloveniju. Koliko vam je on bio inspiracija?

Nažalost, nisam gledao taj film, koji je imao nesretnu priču i nikada nije javno prikazan u Sloveniji, ali znam mnogo o njemu. Nije moja knjiga ni prva ni zadnja koja se tom temom bavi. Mi koji smo sve to doživljavali kao djeca bili smo upleteni bez da nas je itko išta pitao. Nismo bili u mogućnosti da progovorimo o tim stvarima i tek sada možemo da pokažemo našu vizuru. Sada je vrijeme da te priče polako nestanu iz dnevne politike i da se počnu pojavljivati u literaturi i umjetnosti. Mislim da će tema o jugoslovenskim oficirima raznih nacionalnosti koji biraju razne strane biti sve više. Taj motiv sigurno će se naći i u filmu Srdana Golubovića o Srđanu Aleksiću. Pravo razdoblje kreativnog suočavanja tek počinje.

Koliko se od samostalnosti Slovenije do danas promijenio odnos prema Čefurima? Koliko je u tome pomogla ili odmogla odluka Evropskog suda za ljudska prava da se isplati odšteta za “izbrisane” jer oni spadaju u tu grupu?

Taj se odnos mijenja. Slovenija je s ulaskom u Evropu prisilno otvorena. Mora komunicirati sa svijetom, mora prihvatati neke vrijednosti i taj se jezik mržnje i ksenofobije zavio u celofan. To je na neki način dobro, a na neki način i opasno. Nekada si lako prepoznao taj jezik i smjestio ga u neke radikalne sfere, dok sada ljudi koji šire te ideje djeluju kao neradikalni, kao intelektualci. Ksenofobija je promijenila oblik. No, ona se nikada ne gubi u potpunosti – uvijek ima stvari za koje treba stalno da se borimo.

Film “Čefurji raus!” po vašoj knjizi gotovo je završen, iako se i sam Janez Janša uključio u difamaciju prozvavši filmski fond da vam je dao novac za film kojim blatite Sloveniju?

Ne mogu reći da nismo imali problema s filmom, ali teško ih je povezati isključivo sa mnom ili naslovom filma. Nalazimo se u paketu sa svim drugim filmovima u Sloveniji. Situacija na polju kulture nije nimalo dobra. Uspjeli smo nekako da završimo film, ali do danas nismo dobili sve pare po ugovoru potpisanom u januaru. Politika koju vodi Janša nema pozitivan odnos prema kulturi, on čak ima želju da onemogući kritički usmjerenu kulturu.