Krinka bezlične politike
Likovati zbog ostavke prvog prvog potpredsjednika u povijesti hrvatske izvršne vlasti, ili se to ipak kosi s pijetetom prema žrtvama njegove vozačke nesposobnosti? Je li bahati Radimir Čačić za volanom brze limuzine isti onaj arogantni i iritantni političar kojeg ne mrzi jedino misteriozna tropostotna manjina anketiranih, ili se “to moglo dogoditi svakome”? Jesmo li tek dio rulje koja uživa u prizoru svrgnutog moćnika, ili bismo trebali iskazati ljudsko razumijevanje za teške životne trenutke?
Toliko problema, toliko dilema, i baš sve promašene: medijska rasprava o poslovično neočekivanoj i šokantnoj zatvorskoj kazni poprimila je formu prešutne moralne ucjene, prema kojoj pravo na malo intimnog trijumfalizma imate samo po cijeni dubljeg osjećanja krivnje. Čačićeva krivica, međutim, i naš odnos prema njoj nisu moralni problemi, nego politički; takvim ih je, naime, učinila Vlada kada je jednu od ključnih instanci aktualne vlasti manirom labilnog hazardera nonšalantno povjerila odluci mađarskoga pravosuđa.
Mit o ekscesnosti
Rizik se, vidimo, nije isplatio. Ono što ne vidimo komentari su koji bi sada ukazali na posljedice neodgovornosti takve odluke. Nije primjereno, valjda, pričati o njima dok se valjuškamo u toploj baruštini moralizacije i personalizacije: gledana odatle, Milanovićeva podrška Čačiću doima se poput potvrde čvrstog muškog prijateljstva i lojalnosti, a ne kao neobavezno poigravanje aritmetikom vlasti u kriznim okolnostima; baš kao što se neprestani javni bezobrazluk osuđenog potpredsjednika sada u retrovizoru tumači kao posljedica stresa zbog suđenja, umjesto da se iznova preispita zašto je upravljao državom onda kada više nije mogao upravljati ni vlastitom sudbinom. A tamo gdje medijski komentatori nisu sposobni nadići razinu fasciniranosti osobnošću političara – koja je, naposljetku, samo refleks fascinacije pozicijom moći, obnovljene i osnažene kroz povratnu petlju spoznaje da su, eto, “i oni samo ljudi” – tamo se novinarstvo nužno pretvara u neosviješteno vazalstvo: pakirajući eminentno politički slučaj u kategorije “poštenja”, “prijateljstva” ili “shrvanosti”, ono spremno uklanja sjećanje na neozbiljno kadroviranje ove Vlade.
Čačića bi na odlasku iz visoke politike trebalo, dakle, pozdraviti podsmjehom posprdnim onoliko koliko su uvredljive bile njegove izjave o Zagrepčanima koji “imaju za cigarete, a nemaju za karte Lige prvaka”, ili o kućanstvima koja bi na poskupljenje grijanja mogla reagirati uvođenjem vlastitih brojila. Ali i takva bi reakcija pristala na posve pogrešno razlikovanje politički važnog i nevažnog. Ne samo zato što Čačić, u konačnici, ne odlazi zbog politike koju je vodio, nego zbog nesretnog slučaja; nego stoga što bismo pristali reproducirati najtvrdokorniji mit iz dosadašnjeg mandata ove Vlade, mit o ekscesnosti, grubosti ili, kako je to nedavno formulirao Žarko Puhovski, “pozitivnom huliganstvu” Radimira Čačića; suvremenu političku bajku o alfa-mužjaku, neuglađenom nasilniku koji se ne želi svidjeti, nego svjesno i neustrašivo bira ulogu lošeg momka kako bi zaštitio svoje suradnice i suradnike…
Samo, takav je lik, medijski konstruiran od stereotipova mekouvezane pop-psihologije i povremenih provokativnih, ali zapravo irelevantnih ispada Prvog među drugima, cijelo vrijeme bio tek maska iza koje se skriva “pravi” Čačić: onaj koji nam preostaje kada njegovu sistemsku ulogu i realne učinke u protekle skoro pa dvije godine vladanja očistimo od naslaga anegdotalne karakterizacije. Taj je Čačić, prije svega, bezlični eksponent unaprijed zadane ekonomske politike; od njegove medijske “karizme” to se možda nije dobro vidjelo, ali ova bi Vlada bilo s kim drugim na istom mjestu donosila manje-više iste odluke i provodila manje-više iste mjere. Ako je netko u to sumnjao, Branko Grčić samo dan nakon Čačićeve ostavke izjavljuje kako se iduće godine moramo okrenuti poticanju privatnog kapitala, Zoran Milanović istodobno najavljuje rezanja javne potrošnje, potom čujemo i vijest o skorom ukidanju dijela javno financiranih zdravstvenih usluga…
Poltronski birokrat
Nastavak destruiranja socijalnih prava, neupitni okvir dominantno neoliberalne politike, novi udari na osiromašene: ima li zbilja značajne razlike između toga sjedi li u Vladi Radimir Čačić ili ne? Nadalje, on u vlastitom sektoru nije napravio skoro pa ništa, usprkos brojnim obećanim investicijama; od njegovog hvaljenog “radnog elana” impozantnih dimenzija to se možda nije dobro vidjelo, ali Čačićevi se konkretni rezultati kreću zonom između mizernog i nepostojećeg. Konačno, više je puta precizirao rokove svog povlačenja iz Vlade ne pokrenu li se u međuvremenu stvari pa neprestano od ostavki odustajao; od njegove “izravnosti” i “odlučnosti” to se možda nije dobro vidjelo, ali ponio se kao lažljivac i kolebljivac.
Kada bismo, dakle, sistemskoj poziciji i konkretnim efektima Čačićeve politike pridavali karakterne osobine, dobili bismo neodlučnog licemjera, neuspješnog beskičmenjaka, poltronskog birokrata; baš nam ništa od one vulkanske naravi i štemerskog stava koji slave ili napadaju medijski komentatori ne bi preostalo. Samo, što bi preostalo tim komentatorima ako bismo ih lišili njihovog malog mita i figure velikog moćnika – bi li shvatili da je “ljudsko lice vlasti” bilo samo krinka posve bezlične politike, koja o ljudima pretjerano ne brine?