Liberalni lakeji fašizma

Sociolog Vladimir Marković nedavno je gostovao u Zagrebu, na okruglom stolu posvećenom temi “Desni ekstremizam u Evropi”, koji je u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH i Alerte – centra za praćenje desnog ekstremizma i protudemokratskih tendencija održan u Galeriji Nova. Sudionici okruglog stola bili su još Tjaša Pureber, Tihana Pupovac, Dragan Markovina i Stipe Ćurković.

Iz vašeg izlaganja proizlazi da liberalna elita funkcionira kao svojevrsni sekundant pojavi desnog ekstremizma, ne samo u Evropi nego i u našim zemljama. Završili ste s rečenicom da možemo govoriti o “masovnoj pojavi liberalnih lakeja fašizma”.

Na snazi je politika liberalno orijentisanih političkih snaga koja je usmerena ka sužavanju socijalnih prava stanovništva, kao i politika korišćenja represivnih mera u korist kapitala. Upravo je parola o potrebi poboljšavanja investicione klime, u vezi sa dominantnom tržišnom orijentacijom, šifra za potiskivanje stečenih prava većine stanovništva, ljudi koji žive od svog rada, a to se posebno odnosi na oblast radnog zakonodavstva i njegovu primenu. Suočavamo se sa sve većom represijom i u odnosu na druga prava, kao što su pravo na stanovanje, pa i na ona fundamentalna liberalno ustanovljena prava vezana uz slobodu javnog okupljanja i protestvovanja protiv antidemokratskih ekonomskih i političkih mera, kao i slobodu sindikalnog organizovanja. Takvo stanje postaje sve izrazitije, a podržavaju ga ili proizvode strukture koje se predstavljaju kao liberalne, uz pozivanje na tradicije evropske demokratske kulture. Na nivou ideologije takva se politika poziva na liberalne vrednosti, uz insistiranje na bezalternativnosti pogubnih ekonomskih mera, poput privatizacije, u ime društvenog razvoja i približavanja modernom svetu. Tu nailazimo na protivrečne pojave, poput činjenice da uporedo s njihovim povremenim veličanjem efekata Pinochetove diktature na čileansku ekonomiju imamo samorazumevanje pojedinih liberalnih organizacije kao jedinih levičarskih snaga u Srbiji, samo na osnovu njihovog odbacivanja dominantnog nacionalizma, koji se tumači kao glavni indikator desnice. Problem je u tome što se ideologija liberalizma, u njenim socijalnim aspektima, često pogrešno poistovećuje s levicom, zbog ignorisanja jasne ekonomske orijentacije u sadržajima te ideologije. Takva ideološka konfuzija pomaže neometanom sprovođenju dodatnih mera sistema protiv već razbijenog radničkog pokreta. S druge strane, njeno insistiranje na antikomunističkoj tradiciji i prihvatanje brutalnijih formi ekonomske organizacije društvenog života čine liberalnu elitu danas ponovo spremnom da, u momentu zaoštravanja krize, pokaže benevolentan odnos prema teroru fašističkih grupa usmerenom na elemente društva koji pružaju otpor integraciji u sistem. Dakle, mogli bismo da zaključimo da nije nemoguće zamisliti događanja koja bi, na različitim nivoima, mogla da liče na onu dobro poznatu situaciju iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka.

Kontinuitet politike

Akceptira li na bilo koji način liberalna elita Srbije ovakvu analizu, odnosno kako ona razumije svoju ulogu u svemu tome?

Naravno da ne akceptira. Njena ideološka funkcija se pokazuje, baš kako smo konstatovali, kao sekundanta određenih represivnih politika. Kao primer za to navešću pojavu da upravo organizacije koje u okviru tzv. civilnog društva rade na poslovima zaštite ljudskih prava, redovno učestvuju u reprodukciji diskursa bezbednosti vezanog uz politiku “globalnog rata protiv terorizma” ili propagiranju “evroatlantskih integracija”, a vrlo često prihvataju da učestvuju u policijskoj depolitizaciji određenih tema relevantnih za poštovanje ljudskih prava, kroz insistiranje na procenama bezbednosnih rizika. Na taj način nevladina se udruženja često, unatoč proklamovanom zalaganju za zaštitu ljudskih prava, pojavljuju kao agenti pravdanja državnih mera represije, kako na unutrašnjem planu tako i globalno. S druge strane, deo liberalne elite koji je uključen u državnu vlast nema potrebu da se uopšte bilo kome pravda za svoju ulogu, budući da je to u interesu evrointegracija.

Tko je sada na vlasti u Srbiji – radi li se o sličnoj politici u odnosu na onu prethodnu?

Razlike između prethodne i sadašnje vlade su minimalne. Moglo bi se reći da je razlika kozmetičke prirode. Čak i ako se fokusiramo samo na kadrovske promene koje su se dogodile prilikom smene vlasti, vidimo da su one delimične, odnosno da je do njih došlo samo u delu aparata. Dobar deo nove administracije u kontinuitetu je sa prethodnom vlašću. Što se tiče činjenice da je iz vlade izašla Demokratska stranka, a ušla Srpska napredna stranka, mislim da ta promena donosi vrlo malu razliku na ideološkom i političkom planu. Ne možemo govoriti o tome da je novi režim u odnosu na prethodni značajno više nacionalistički i konzervativan, ili da je smena ključne stranke u vladi dovela do politike užasnog kontinuiteta s Miloševićevom Srbijom i politikom devedesetih. Jer, određen deo kontinuiteta te politike baštinila je i prethodna garnitura na čelu sa Demokratskom strankom, što se jasno moglo videti po taktiziranju u odnosima prema Kosovu i slično. Sadašnji režim vrlo se malo razlikuje od prethodnog, čak i u onim okvirima u kojima uspeva da vodi samostalnu politiku, što je, naravno, vrlo ograničen opseg, s obzirom na to da se politika u maloj zemlji kakva je Srbija ne može voditi samostalno u odnosu na zemlje od kojih se ekonomski i politički zavisi, odnosno ne može biti nezavisna od uticaja iz Bruxellesa, Washingtona i Moskve.

Artikulisanje odgovora levice

Analizirajući Deklaraciju Otpora za budućnost Srbije iz 1999. godine, dokazali ste da su otporaši zapravo otpočetka bili zarobljenici, kako ste napisali, ekstremno hladnoratovski intoniranog liberalizma, opterećenog orijentalističkim diskursom, dakle autokolonijalne snishodljivosti, što je tada malo kome bilo jasno?

Ako pratimo dalji kadrovski razvoj većine lidera organizacije Otpor, koja je u promenama 5. oktobra 2000. predstavljala jednu od glavnih poluga i značajnih elemenata nevladinog sektora, kao i određeni agens popularizacije borbe protiv Miloševićevog režima, vidimo da je mešavina vrlo vulgarnog orijentalističkog diskursa u kombinaciji s promovisanjem produbljivanja neoliberalnih politika u zemlji predstavljala logičan izbor. Nažalost, uprkos vrlo širokoj mobilizaciji, taj pokret nije delovao na demokratskim principima i stoga nije ni davao platformu za sistemske promene, već samo parole za lakši nastavak započetih društveno-ekonomskih procesa, sa drugim državnim rukovodstvom. Tako se i desilo da su mnogi od lidera Otpora našli svoje mesto na funkcijama u različitim režimima posle 2000. godine, da su time doprineli svojoj ličnoj finansijskoj situaciji, a pritom su neki vodili i izrazito reakcionarnu politiku, koja je uključivala i snažno zalaganje za rehabilitaciju četničkog pokreta.

Koja je uloga “uličarskih”, nasilničkih organizacija poput Obraza u svemu tome?

Kao što je na okruglom stolu u Zagrebu bilo istaknuto od strane više uvodničara, ulične grupe fašističke provenijencije imaju svoju ulogu u odbrani vladajućeg sistema, iako nominalno nastupaju kao antisistemska snaga. Na osnovu prilično jasnih pokazatelja, može se zaključiti da preovlađujuća većina ultradesničarskih grupa u Srbiji ne deluje autonomno, već je, manje ili više, neposredno organizovana od strane nekog segmenta aparata vlasti. Njima se, dakle, vrlo često manipuliše od strane države, posebno u situacijama kada neki od sektora unutar države misli da treba određenu manjinsku grupu držati pod kontrolom. S druge strane, njihovo nasilničko delovanje postaje, za tu istu državu, pokriće za jačanje represivnog aparata i stvaranje predstave o neutralnom odgovoru državnog sistema u odnosu na “ekstremiste”.

Postoji li adekvatan odgovor ljevice?

Odgovor levice, za sada, u Srbiji je prilično slabašan, jer nema dovoljno masovnih, jasno profilisanih i dobro strukturisanih organizacija. Mnogi bi naveli da je uzrok tome diskreditacija samog pojma levice za vreme Miloševićevog režima. Delimično bih se složio s tim objašnjenjem. Dodao bih da postoji još jedan značajan razlog za izostanak dovoljno vidljivog artikulisanja levičarskog odgovora na pretnje koje interesi kapitala i delovanje fašističkih grupa predstavljaju za društvo. Reakcija levice može biti adekvatna samo u onoj meri u kojoj njene snage nastoje da se profilišu kao antisistemski pokret, a upravo zbog toga trenutno je i previše snaga državnog aparata u Srbiji, što represivnog što ideološkog, mobilisano za sabotiranje svakog oblika levičarskog organizovanja. To je jasno došlo do izražaja čak i pri prilično bezazlenim artikulacijama socijalnog protesta, kakve su bile studentske blokade fakulteta usmerene protiv školarina u prethodnih nekoliko godina.

Mediji su prosistemski

Sudjeluju li u toj sabotaži i naši kolege novinari iz lijevo-liberalnih medija?

Kada sam pomenuo ideološki aparat, mislio sam u dobroj meri na medije. Mediji u Srbiji trenutno su, nažalost, izrazito prosistemski orijentisani. Jako je malo kritičkih stavova prema zvaničnoj politici i njenim aktivnostima, čak i u situaciji kada su te aktivnosti očito protivzakonite ili štetne za ogromnu većinu društva. Određeni nivo društvene kritike postao je neprihvatljiv za medije. Na primeru prenošenja vesti o “lažnim azilantima”, zbog kojih nemačke vlasti prete vraćanjem viznog režima Srbiji i Makedoniji, vidi se da izostaje i kritika rasistički intoniranih saopštenja domaće policije i kritika šengenskog sistema EU-a, koji zavodi režim “sanitarnog kordona” prema zemljama Trećeg sveta. Uredništva su uglavnom čvrsto kontrolisana od strane zvaničnih političkih struktura, a vlasnici medija po pravilu usklađuju uređivačku politiku sa svojim ekonomskim interesima. S druge strane, deo tzv. levo-liberalnih glasila procenjuje da mora pažljivo da se ophodi i prema izvorima finansija vezanim uz političke fondacije na Zapadu, pa ne dovodi u pitanje tržišnu orijentaciju društvenog razvoja.

Ima li nekog zazora kod novinara i urednika od teme socijalizma i ljevice općenito?

Time se vraćamo na prvo pitanje. U onom obimu u kojem se novinari, kao javni intelektualci, vezuju uz liberalnu elitu i njene socioekonomske i političke projekte, oni postaju deo trenutno rastućeg aparata podrške sistemskoj represiji. Društvena kritika koja dovodi u pitanje vladajući način proizvodnje i predlaže društvenu alternativu sistematski se ignoriše ili predstavlja kao nešto komično. Štaviše, kontrolisani medijski aparat počeo je da se trudi da ni slučajno ne ostavi utisak da ima simpatija prema bilo kom ozbiljnijem obliku popularnog otpora represivnim merama sistema.

Bi li, da je poživio, Zoran Đinđić vodio bitno različitiju politiku od svojih nasljednika u Demokratskoj stranci?

Teško je donositi procene te vrste, ali mi se čini da je zapravo Boris Tadić bio dosledan nastavak đinđićevske politike kada je u pitanju pragmatično i marketinško kombinovanje nacionalističkog afektiranja i insistiranja na “evropskom putu”. A kada se govori o funkcionisanju Demokratske stranke nakon Tadića, mislim da je Dragan Đilas, za kojeg je praktično izvesno da će biti novi lider stranke, neko ko je još bolji Đinđićev učenik po pitanju načina vođenja politike. Tu dolazi do izražaja menadžerski tip odnosa prema političkom procesu i nastojanje da se bilo kom političkom problemu pristupa decizionistički. Taj Đinđićev politički model, koji je daleko od demokratskog, očigledno je, sa stanovišta sistema, sasvim adekvatan za zemlju zavisnog kapitalizma kakva je Srbija. Izgradnja posmrtnog kulta Zorana Đinđića, po mom mišljenju, predstavlja način da se agresivnoj ideologiji bezalternativnosti kapitalizma doda element emotivne ucene po načelu: de mortuis nihil nisi bene.