Mađarska je postala tužno i sumorno mesto

Kristina Tot spada u vodeće autorke savremene mađarske književnosti. Rođena je 1967. u Budimpešti. Završila je srednju vajarsku školu i diplomirala na Filozofskom fakultetu. Autorka je više zapaženih knjiga poezije i kratkih priča, za koje je dobila nekoliko najznačajnijih mađarskih nagrada. U “Linijskom kodu”, koji je objavila izdavačka kuća Samizdat B92, u prevodu Zlatka Omerbašića, nalazimo 15 pripovedaka koje povezuje tema linije. Linije kreiraju mreže i skice u vidu mapa po kojima junaci tragaju za svojim bićem.

“Linijski kod” je vaša prva zbirka priča. Kako je izgledao prelaz sa poezije na prozu?

Za mene to ne predstavlja prvenstveno poetičko, već prostorno pitanje. Naime, ja na isti način razmišljam i gledam dok pišem prozu. Kada je reč o formi, više me privlače kraći žanrovi, jer spretnije zbijam nego što razrađujem. Pesma ne prihvata pričanje događaja, već samo slike koje blesnu iz jednog događaja i ostavljaju čitaocu da rastumači napetu vezu između njih. To su stubovi, za koje treba vezati pripovedačku nit. U prozi me uzbuđuju kraće priče, kao i momenti koji na neki svoj način reflektuju priču iz pozadine. Struktura mi je bitna i u većim tekstovima, to jest njihova unutrašnja konstrukcija i okvir, koji spajaju i udružuju motive.

Pod svetlošću neonke

Ipak, postoji ta opaska da dok pišete prozu zauzimate neutralan stav. Opisujete što preciznije, ali se ne mešate…

Da, svakako. Te priče sam zapravo počela da pišem na molbu mađarskog književnog lista “Govornik” (“Beszélő”), nakon čega se ubrzo ispostavilo da sve one sačinjavaju jednu celinu. Želela sam da napišem jake priče, bez nostalgije i emocija. Poput neutralnog posmatrača koji beleži ono što vidi. Tokom pisanja, bezbroj novih priča je krenulo da navire iz mene i da se pojavljuje u mojoj okolini. Za mene je najveća radost kada znam da sam na pravom tragu i osećam da materijal počinje svakom sledećom rečenicom da formira celinu. Inače sam sporiji tip koji usmerava energiju na sitnice. Ova osobina pored brojnih mana ima i jednu prednost, a to je da mogu da obratim pažnju na pojave, koje brži ljudi eventualno previde. S obzirom na to da uglavnom nisam sposobna da pratim ritam okoline, a nikada nisam ni bila (škola, fakultet, posao, prijatelji, grupni izleti), ostajem na margini događaja. Ustvari, onaj koji zaostaje, bolje i temeljnije vidi, zar ne?

Na koricama knjige piše da najveći broj vaših pripovedaka govori o proživljavanju detinjstva i mladosti s one strane gvozdene zavese. Koje su reči tu važnije? Gvozdena zavesa ili detinjstvo?

Vidite, u mom slučaju to je jako teško razdvojiti, jer ja sam u Mađarskoj provela svoje detinjstvo. I u toj se državi formirala moja ličnost, refleksi, strahovi. Nakon svršene mladosti, čovek se u principu ne menja u značajnoj meri. Može da usvoji forme, pravila ponašanja, ali prvobitni refleksi ostaju isti.

Često opisujete svetlo u prostorijama po kojima se kreću vaši junaci. Najčešće su u pitanju neonke. Zašto?

Odlično zapažanje. Da, hladno neonsko svetlo. Tokom mojeg detinjstva u učionicama su neprestano gorele vibrirajuće neonke, iste su obasjavale i ostale ustanove. Naime, na neonskom svetlu lica imaju identičnu nijansu kao leševi i svi su ružni, neon zuji poput neke iritirajuće životinje koja je na izdahu. I to zujanje je sastavni deo atmosfere neonskog svetla. Da li je zapravo neonsko osvetlenje bilo jeftinije ili su instinktivno izabrali ružnoću? Ne znam. Svetlo je inače u tekstu isto toliko bitno koliko i na samoj pozornici: utiče na osnovno raspoloženje.

Negde u knjizi, otac saopštava da moramo da pobegnemo na Zapad. Gde sad da bežimo?

Tužno i aktuelno pitanje. Možda u same sebe, što je moguće dublje i dalje. Mađarska je postala tužno i sumorno mesto, užegla od nostalgije za prošlošću. Ništa nije ostalo od optimizma s početka devedesetih, nakon pada komunizma. Ja sam uvek bila pesimista, zagriženi pesimista, ali ovo što se sada dešava nikada nisam mogla da zamislim.

Rat u našoj blizini

Opisujete kako gori most u Mostaru. Kakva je vaša veza sa bivšom Jugoslavijom?

Nama je u ono vreme Jugoslavija bila Zapad, tamo su mogle da se nabave super stvari, kao dete primećivala sam da su ljudi lepi i dobro obučeni, a tokom studija da inovativne težnje mađarske književnosti potiču baš sa tih prostora. Časopis “Symposion” (i kasnije, nakon što je prebačen u Mađarsku, kao “Ex-Symposion”) imao je veliki uticaj na inovacije u mađarskoj književnosti. Rat se odvijao u našoj blizini. Događale su se strašne stvari, kompletna slika je planula u nekoliko trenutaka i zaključili smo da se istorija ne nalazi u knjigama. Tokom poslednjih godina jedna izdavačka kuća u Mađarskoj pokrenula je ediciju pod naslovom “Južnoslovenska ženska proza”. Objavljene su čak tri knjige Dubravke Ugrešić, prevedena je po jedna knjiga Irene Vrkljan, Daše Drndić, Olje Savičević Ivančević. Trenutno čitam Šejlu Šehabović, njena knjiga počinje identifikovanjem sahranjenih u masovnoj grobnici. Mađarskoj duši ovo je i blisko i poznato, baš kao bakine palačinke. U jednom od romana mađarskog autora Lajoša Grendela glavni lik nasleđuje masovnu grobnicu na svom posedu. Razumemo mi taj crni humor, bolje nego veliki jezici kojima neprestano težimo.

Uredili ste čitanku za peti razred?

Da, to su udžbenik i čitanka koji se koriste od petog do osmog razreda. Veći deo je napisao Andraš Valacka, nastavnik i iskusan autor udžbenika, dok ja ne predajem na školi, držim časove samo odraslima. Preneo mi je svoja iskustva u vezi sa predavanjem književnosti, kako većina udžbenika ne utiče na razvoj potrebe za čitanjem. Uzaludan je trud nastavnika ukoliko se deca ne pronalaze u tekstovima, materijal iz udžbenika ostaje mrtav. Smatrao je da treba da se uredi jedan veseliji, zanimljiviji, savremeniji udžbenik književnosti, iako je već bilo bezbroj sličnih pokušaja. Među zadacima se uvek nalaze i pitanja ličnog sadržaja, koja se odnose na đake, na njihove živote, što će možda pomoći da osete da književnost ne predstavlja suvoparnu disciplinu, već skup priča u kojima i sami mogu da se identifikuju, koje se njima obraćaju.

Kakav je svakodnevni život jedne mađarske spisateljice?

Živimo poput većine porodica. Imam sina tinejdžera i muža filozofa. Oh da, tu je i maca, zamalo da je zaboravim, i ona je član porodice. (I ona ima svoj posao, u kuhinji treba da uhvati sve mušice.) Kada sam tokom dana kod kuće sama sa mužem, oboje radimo odvojeno u svojim sobama – i on završava knjigu. Dosta putujemo, kod kuće kao i u ostalim porodicama raspravljamo se oko toga ko će da baci smeće ili zalije baštu. Uglavnom, nas dvoje imamo običaj da to radimo, jer je moj sin tinejdžer zabrinut zbog kosmičkog otpada i globalnog zagrevanja, njega zaštita okoline ne interesuje na lokalnom nivou.

* Prevod: Zlatko Omerbašić