Na vidiku ništa lijepo
Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu trenutačno proživljava možda najcrnje dane u 65 godina svoga postojanja. Od početka 2012. drastično smanjene gradske dotacije sada su postale još manje, oskudni i sporadični repertoar čine uglavnom reprize, a golemi manjak za elementarno funkcioniranje prijeti da će JDP, ako se nešto hitno ne poduzme, morati pogasiti svjetla i staviti ključ u bravu. Tako se preko leđa JDP-a, koji je desetljećima bio mjesto gdje su se rađale antologijske predstave, u kojima su igrali najbolji glumci iz svih krajeva bivše države, danas prelamaju teška pitanja daljnjeg funkcioniranja teatara na ovim prostorima. Ono što je zadesilo JDP pogodit će, prije ili kasnije, i sva druga javno dotirana kazališta, od Triglava do Đevđelije: gradske i državne blagajne, iz kojih su u socijalistička vremena financirane teatarske kuće, danas su uglavnom prazne, a drugih izvora financiranja nema na vidiku.
Samo jedna premijera
U takvoj situaciji uprava JDP-a čini što može; spaja kraj s krajem, reducira poslovanje na ono najnužnije, primorana je lišavati se suradnika na sceni i oko nje s kojima je godinama radila te pokušava financijskim ostatkom ostataka proizvesti barem jednu predstavu. Tako je nastala i zasad jedina premijerna izvedba ove jeseni, “Samo neka bude lepo”, prema pet proznih priča američke spisateljice Dorothy Parker (1893 – 1967), koja svojim naslovom odražava sav cinizam situacije u kojoj je ovo nekada moćno kazalište danas. Druga vrsta ironije leži u činjenici da je redatelj Marko Manojlović te priče zamislio kao klasičan, tipično američki dobro upakiran komad, u kojem se ni po čemu ne naslućuje današnja kriza srpskog društva.
Riječ je o pričama koje tematiziraju muško-ženske odnose – od lošeg braka, preko ljubomornih žena, do muževa koji čitaju novine… – a predstava se na isti način mogla igrati i prije 15 ili 30 godina. Ima li se na umu da je Dorothy Parker bila politički vrlo angažirana spisateljica (bila je na crnoj listi FBI-ja u lovu na vještice ranih pedesetih i neprestano proganjana zbog svojih lijevih političkih uvjerenja), onda se nešto od tog otpora, kroz temu o konzervativnom moralu i bračnim odnosima, moralo naći i u predstavi napravljenoj 60 godina poslije. Ovako, rađena je kao kazališna verzija stare srcedrapateljne TV serije “Gradić Peyton”, a zasluživala je puno više. Ono što je u njoj nalikovalo dobrim danima JDP-a igra je na sceni: Nataša Tapušković, Milena Vasić, Anđelika Simić, Dubravka Kovjanić i Srđan Timarov, prvorazredni glumci ove kuće, učinili su staromodnu izvedbu zanimljivom i na momente uzbudljivom.
Frustrirajuća situacija
Što će dalje biti s JDP-om? Staro kazališno pravilo kaže da u moru loših vijesti i promašenih projekata jedna prava predstava spašava sezonu. Nezgoda je u tome što u ovakvoj JDP mora sve karte staviti samo na jednu ili dvije nove predstave, jer drugih šansi naprosto nema. Perspektive funkcioniranja JDP-a kao umjetničke kuće dodatno opterećuju novi politički odnosi u Srbiji, nakon proljetnih izbora na kojima su pobijedili Nikolićevi nacionalistički naprednjaci. U sukobu s Đilasovim demokratima koji su na vlasti u Beogradu, JDP je u opasnosti da prestane biti i “jugoslovensko” i “kazalište”. Teško da se u tako frustrirajućoj situaciji može razmišljati o budućnosti, ali onda se vraćamo na pitanje s početka teksta: Kakve su perspektive javnih kazališta u državama ex-jugoslavenskog prostora, gdje socijalističke brige više nema, a novim je vlastodršcima do kulture stalo kao do lanjskog snijega?