Napadaj crvene panike
Komunistička rekonkvista obrušila se na katedralu duha, crvene aveti vršljaju Prisavljem. Izbor Gorana Radmana za glavnog ravnatelja javne radiotelevizije vođen je kriterijima “ateizma i prošlosti iz socijalizma”, optužuje HDZ-ov zastupnik Dujomir Marasović. Tomislav Karamarko dirljivo skromnim pokušajem duhovitosti predlaže stoga na istu poziciju Edvarda Kardelja. Kolumnist “Večernjeg lista” Josip Pavičić još prije dva mjeseca dalekovidno upozorava kako je “G. R. bio jedan od najviše rangiranih funkcionera u SFRJ i ako išta može simbolizirati, onda je to samo i jedino propala država”. Ukoliko su dodatni dokazi protuhrvatske medijske zavjere nekome uopće trebali, ponudio ih je sam Radman: u završnom obraćanju saborskom Odboru za informiranje, dan uoči parlamentarnog glasanja, kao profesionalni uzor naveo je zagrebačku radioteleviziju s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina.
Uslijedile su reakcije, brze i žestoke. “Kao da je želio najaviti da nas opet čeka jednopartijska kontrola kakva je vladala i u komunističko doba”, tumači kolumnist Indeksa Tomislav Klauški. Draženu Ciglenečkom se, sasvim slično, na stranicama “Novog lista” učinilo da su članovi Odbora nakon takve izjave trebali kandidata ljubazno uputiti prema izlazu, jer je nedopustivo da on vodi HRT “kao u vrijeme komunističke diktature”. Nekadašnjem ministru kulture Jasenu Mesiću preostalo je potom, nakon antikomunističkih kolumnističkih salvi, tek da lapidarno zaključi: “Televizija s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih nije ono što bismo željeli od javne televizije na ulasku u EU.”
Neobična socijalna anomalija
Dalo bi se na temelju ovih reakcija još jednom istražiti tu neobičnu socijalnu anomaliju, patološku deluziju masovnih razmjera, čudnovatu paranoju koja uporno mahnita ovdašnjim medijima: iako su prošla dva desetljeća otkad je društveni poredak sretno promijenjen, a bilo kakva komunistička ili socijalistička opcija gurnuta u zonu nerealnih političkih fantazmagorija, već i daleka asocijacija na razdoblje prije devedesetih dovoljna je da pavlovljevski refleksi obilato zasline javni prostor. Dalo bi se onda reći nešto i o društvenoj funkciji bizarno predimenzioniranog straha od komunističke pošasti: o tome kako on cenzurira dobar dio prošloga stoljeća, tabuizirajući razdoblje ovdašnjeg masovnog industrijskog, urbanizacijskog i edukacijskog napretka bez povijesnog presedana. Dalo bi se, da priča o opasnim komunističkim uzorima i nazorima novog glavnog ravnatelja HRT-a ne nudi jedan zanimljiviji detalj. Naime, svi navedeni i poneki sličan komentar uslijedili su tek nakon Radmanovog nastupa pred saborskim Odborom. Na rečenicu o “pozitivnoj profesionalnoj tradiciji koja je odlikovala Hrvatsku televiziju, posebno krajem 1960-ih i početkom 1970-ih” moglo se, međutim, naići i znatno ranije, i to na dvanaestoj stranici njegovog službenog programa: uputio ga je Saboru krajem augusta, a javno je dostupan već više od mjesec i pol dana.
E sad, kako objasniti to što pozivanje na omraženi partijski medijski aparat nije u međuvremenu zasmetalo baš nikome, da bi, nakon što ga je Radman formulirao usmeno, pokrenulo pravedničku antikomunističku harangu? Nezgodni se paradoks vjerojatno može interpretirati na više načina, ali čini se da je onaj najjednostavniji ujedno i najuvjerljiviji: nitko od zastupnika, bivših ministara, kolumnista i novinara koji su ostrašćeno jurišali na iznova probuđenu crvenu prijetnju nije, naime, pročitao Radmanov program. U redu: obaveze političara brojne su i raznovrsne, zahtjevi korporativnog novinarstva iscrpljujući; ne stigne se proučiti baš svaku temu o kojoj će se poslije govoriti i pisati, pogotovo ako javni djelatnik pritom jednim okom budno motri da odnekud iznova ne nahrupi podivljala komunistička neman. Ako ćemo biti fer, Radmanov nonšalantni, uopćeni nacrt osnovnih smjernica i značajnih, ali ne i revolucionarnih zahvata interne reorganizacije naposljetku baš i nije štivo koje mami pažnju. Pa ipak, cijelo je vrijeme riječ o temeljnom dokumentu najizglednijeg kandidata za jednu od najutjecajnijih medijskih pozicija u državi. I nije sasvim svejedno ako on problem neprestano naglašavane “tromosti” HRT-ova pogona namjerava riješiti podukom zaposlenih i organizacijskom restrukturacijom, a ne otpuštanjem dvije tisuće radnika i zavođenjem izvanrednog prekarnog stanja, kao što je planirao jedan od razvikanijih protukandidata. Niti je svejedno ako nudi rješenje promjenom “horizontalne” organizacijske podjele kuće – na radio, televiziju i njihove kanale – u onu “vertikalnu” – na programsku, tehnološku, produkcijsku i druge upravno-operativne jedinice. To, naime, može djelovati kao put prema unutarnjoj dinamizaciji medijskog giganta, ali nosi i niz opasnosti, poput diletantizacije rada novinara, koji u praksi više vjerojatno neće biti strogo vezani uz vlastito polje ekspertize…
Rovanje po biografiji
Samo, koga briga za službeni program, organizacijske modele i višegodišnje projekcije, kada su pri ruci opća mjesta povijesnog revizionizma, partijska prošlost ravnatelja i konspirativna oslanjanja na neimenovane izvore? Umjesto rasprave o predloženim mjerama, poza navodne upućenosti i sitni užici slutnje zavjere: Radmana se tako nakon izbora višeglasno proglašava i Milanovićevim prijateljem i Josipovićevim pulenom i monetom politikantske transakcije između ove dvojice i eksponentom poslovnih interesa firmi u kojima je nekada radio…
Sve to rovanje po biografskim natuknicama, draškanje kolektivnih fantazija i nagađanje o zakulisnim političkim manevrima opravdano je pritom funkcijom javne radiotelevizije; svaki ovlašno informiran saborski zastupnik ili novinar smatra svojim pravom i dužnosti javno određivati njene kriterije. Nije da HRT ne treba biti izložen neprestanoj, sustavnoj i oštroj kritici, naravno. Ali nije baš nevažno ni tko ga kritizira: promatrajući veselu družinu opozicijskih parlamentaraca i novinara privatnih medija kako se neobavezno nabacuju tračevima, poluinformacijama i ideološkim blatom, nekako se čini da zapuštena radiotelevizija ipak nije najveći problem ovdašnje javnosti.