Pet teza o Interliberu
Teza broj jedan. Interliber, zagrebački sajam knjiga koji je u pet i pol dana, od 13. do 18. studenog, okupio sto tisuća ljudi u dva velesajamska hangara, najveći je događaj u kulturi ove mučne godine u nacionalnim okvirima. Kvalifikacija izgleda sarkastično, ne odgovara kriterijima grandece kulturnog događaja, navodno nema kvalitetu nego sumu, nategnuto stilizira, podvaljuje hiperrealizam kao sentiment – nevažno što ćete odabrati.
Interliber, prozaični pazar knjiga, ponovno je opravdao status mjesta/događaja koji može mobilizirati tisuće ljudi u ime knjige, proizvoda namijenjenog čitanju. Ima li dublje poante? Nema, ona je plitka i poštena. Populizam Interlibera kao događaja u kulturi okrepljujuća je činjenica koja daje misliti o dimenzijama infrastrukture, lokalnoj i nacionalnoj politici u kulturi, možda i kondiciji građanske poslušnosti. Populizam u kulturi nije (više) jeftina roba nego simptom, posljedica i epilog nacionalnog realiteta. Ima li sad poante, razmotrimo u još nekoliko “teza”.
Bandićevska formula
Druga teza: Interliber je jedino mjesto solidarnosti s izdavačima. Desetljećima unazad, sajam je imao čvrstu simboličku rampu između nakladnika i posjetitelja/kupaca, pa jedne nije zanimala faza u nacionalnoj “politici prema knjizi”, a drugi su bili kreativni trgovci. Pauperizacija je izbrisala rampu, kupcima je jasno da će knjige još slabije kupovati nakon što se uvede petpostotni PDV na knjigu. Odlazak na Interliber, o čemu svjedoče internetski forumi i društvene mreže, postao je planirani, žuđeni izlet: dolazi se s popisom knjiga, odlazi zadovoljno, bez obzira na estetiku sajma i njegove ambijentalne teškoće. Interliber je većini posjetitelja jedini godišnji susret s knjižarom. Prodaja knjiga pala je za 40-ak posto, s tendencijom pogoršanja, mali nakladnici su obrtnici poput tisuća sličnih i manje sretnih. Preostaje sentimentalno. Nakladnicima je lijepo vidjeti toliko svijeta što se muva oko njihove robe, a kupac je pobratim u istom šatoru, razumije logiku dostojanstvenog propadanja. Kupcu nedostaju najmanji nakladnici, koji nisu mogli izdržati predatorske uvjete poslovanja na sajmu: građanin je solidarno nemoćan, po analogiji vlastitog života u istoj zemlji.
Treća teza: Interliber kao živa metafora odnosa lokalne političke moći. Zagrebački velesajam je živa metafora odnosa gradske vlasti prema vlastitim građanima, koji ga sustavno financiraju da propada. Građani financiraju Interliber, a onda uprava Velesajma naplaćuje struju i krov paviljona, ubire zelenašku lovu na ogromnim najmovima za štandove nakladnicima, pristojbe i “uvrštenje” u katalog koji nikakvog smisla nema. Ili baš ima, poput citata s internetske stranice Interlibera gdje stoji da sajam “po značaju nadilazi nacionalne okvire i dobiva sve više međunarodni značaj”. “Nadilazi” i “dobiva sve više”: elastika bandićevske formule primjetna je svakom posjetitelju koji nije morao platiti ulaznicu za ulazak na sajam (politički pohvaljena populistička mjera, odgovara recesijskom momentu), ali je zato platio, od prošle godine sto posto veći iznos, za parking na blatnoj ledini s rupetinama. Dvadeset kuna Zagrebparkingu koji nađe načina da odere kupca antikvarne knjige i autobus pun privedenih tinejdžera, izletničkih talaca-flanera kojima nije dozvoljeno da vrijeme bolje provedu u šoping-centru. Hangari sajma tijesni su i neudobni, raspored nakladnika po veličini, snazi, babi i stričevima jednak je desetljećima: građanin je opet solidarno nemoćan, po analogiji komunalne pljačke u istom gradu.
Slikovnice i debrecinka
Četvrta teza: Populizmu Interlibera ne treba politički protokol. Tradicionalno i pristojno, Interliber je međunarodni sajam knjiga i “učila” ( možda Krleža u “Marginalijama” ima prikladniju riječ, što ta uopće znači?) pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva kulture. Protokol je stvar rutine, jedva primjetna situacija na sajmu. Ali retorika nastupa glavnih ljudi nacionalne politike koja, dokazano desetljećima, ne može učiniti ništa da promijeni status i svrhu i kvalitetu uprave Interlibera – ipak nervira. Buduća strategija Ministarstva kulture u politici prema nakladništvu i knjizi, koja ide u smjeru “promjena navika čitanja”, ne pripada habitusu ovog sajma koji posjećuju zainteresirani kupci-čitatelji. Po analogiji jedinstva obespravljenih što se osjećaju komotno u kvadraturi vlastite bijede, ovdje smetaju glasovi koji se obraćaju drugačijem problemu, za drugačije profesionalce.
Peta teza: Interliber (kakvog znamo) ne smije imati nikakav program. Otkad postoji, Interliber ima navodni program, bastardnu pozornicu na kojoj se desetljećima muči autore i njihovu publiku. Različiti nakladnici, radnici u kulturi i kulturtregeri, trsili su se idejama poboljšanja te programske gnjavaže, bez uspjeha. Uprava sajma desetljećima forsira koncept na štetu dostojanstva kupaca, u ta dva ruzinava hangara. U nedostatku radikalne promjene koja bi, možda, dovela publiku u izoliran, primjeren prostor razgovora, kupac od Interlibera očekuje dobru rutinu. Po analogiji sajma i domaće radničke skromnosti: slikovnice za djecu, stara izdanja za dame i gospodu, debrecinka sa senfom, friške fritule i roza šećerna vuna. Zatim, solidaran posjet izoliranim grijanim šatorima ispred sajamskih paviljona, nekoliko minuta respekta ispred štanda s folklorom Anda. I kraj s blatom parkinga, živi realizam zagrebačke građanske bijede.