Punkom protiv pinka

Neozbiljni pesimisti pojavili su se na vojvođanskoj sceni prije desetak godina. Svojim prvim albumom “Neka bude što biti ne može” iz 2010. osvajaju publiku širom Srbije. Ove godine objavljen album “Omladinci, kud ste pošli?” potvrdio je njihov antiglobal-etno-punk smjer. Angažiranim tekstovima i scenskom energijom dopiru do sve više obožavatelja širom regije. Vjeruju da su promjene moguće, bez obzira na sav idiotizam kojim su okruženi.

Jeste li po prirodi pesimisti ili optimisti?

Nas devetorica čini Neozbiljne pesimiste i svi smo različiti po svom karakteru, ali optimizam i velika ljubav prema muzici ono su što nas spaja.

Mimo utabanih staza

Mračne tekstove pakirate u veselu, poletnu muziku, u neki novi optimizam. Odakle optimizam u ovom političkom mulju i društvenom beznađu?

Najgore je ostati bez nade. Čovek bez nade i duha samo je olupina starog broda nasukanog na obali mora briga i problema. Takav čovek postaje produkt modernoga globalnog društva, mašina za kupovanje, kome se osmeh vraća jedino kada vidi veliki natpis tržnog centra šta svojim blještavim bojama sjaji u prekrasnoj noći, dok u korpe trpa šta mu treba i ne treba i pozajmljeni novac daje iznurenoj prodavačici s ispeglanom košuljom i ogromnim podočnjacima, koja uz učtivi pozdrav i kiseli osmeh sanja o stolici na koju bi sela.

U Vojvodini su danas, kao i u ostatku Srbije, na snazi turbofolk-pink vrednosti. Kako čovek da se oseća u takvoj sredini, pogotovo ako ima neki entuzijazam i ideju o nekoj promeni? Često se za svakog ko ima malo vere, nade i želje da nešto promeni kaže da je lud. Ali, ako se ne krene u borbu protiv toga, može stvarno da se poludi. U Srbiji se već dulje promovišu vrednosti po kojima je životni uspeh vezan jedino uz materijalna dobra. A kako do njih? Svim mogućim prečicama, bez znanja, časti i morala! Snimite pornić ili se učlanite u stranku na vlasti, to je sav trud koji treba da uložite da biste bili uspešni. Danas su znanje, poštenje, ljubav, hrabrost, čast, prijateljstvo i neke druge vrednosti bačene pod noge lopovima, koji su s vremenom postali biznismeni i uzori mladim ljudima. Eto, to su stvari protiv kojih se borimo i za koje se borimo.

Da vas kojim slučajem pozovu da se uključite u rad vlade, koji bi bili vaši prvi potezi? Što vas najviše iritira kod aktualne vlasti?

Ovde se jednim potezom ništa ne rešava, sistem je zabetoniran od davnina i svakom novom jednostavnije je da ide utabanim stazama nego da nešto menja i rizikuje svoju poziciju, pa i život u borbi za bolje sutra. Sistem “tri tajkuna – Srbija” već dulje odnosi pobedu, a videćemo šta će se dešavati. Najviše nas iritira stranački kadar na lokalnom nivou: kad hoćete nekog da uvredite, nema goreg nego da mu kažete da je k’o lokalni političar.

Svi se slažu da svirate antiglobalistički etno punk, a moglo bi vas se staviti u istu ladicu s izvođačima kao što su Gogol Bordello, Kultur Shock, Manu Chao, Gustafi…

Sami smo sebi rekli da smo antiglobalistički po ideji, etno po zvuku (violine, harmonike i klarinet), a punk po energiji i angažovanim tekstovima. Prosto rečeno, antiglobalisti smo zato šta ne želimo da budemo mašine za kupovanje.

Problem je sistem

Na sceni ste već desetak godina, ali ste prvi album objavili tek prije dvije godine?

Bend je krenuo sa ozbiljnim radom 2005, da bi krajem 2007. snimio prvi album koji je trebao da izda PGP-RTS, no tom se izdavaču promenio direktor, a onda i uređivačka politika, pa se više nismo uklapali uz izvođače poput Nade Topčagić i Nedeljka Bajića Baje. SKC Novi Sad nam je ponudio saradnju i tako je prvi album izdan tek 2010.

Nedugo potom, izlazi vam i drugi album: zahvaljujete li to napadaju kreativnosti ili stabilnijoj suradnji s izdavačem?

U periodu od snimanja prvog albuma do njegovog konačnog izlaska nastavili smo da stvaramo nove pesme, pa smo već 2011. snimili drugi album “Omladinci, kud ste pošli?” koji se ove godine pojavio u izdanju novosadskog SKC-a.

Odakle taj naziv za drugi album?

On je posvećen nekadašnjim omladincima sa radnih akcija, koji nam sada vode državu, ali i novim naraštajima, kojima pokušavamo da ukažemo na stranputicu na kojoj se nalaze. Naravno, to ne možemo da promenimo bez ozbiljnog učešća države, koja bi na kraju trebala da nagradi njihove napore da se odupru kriminalizovanoj turbofolk kulturi.

Na vašem je repertoaru i Azrin “Nedjeljni komentar”. Zašto upravo ta pjesma?

Već sam rekao da je ovde problem sistem, pa tako i pesma koja je napisana pre trideset godina može da oslikava današnje stanje. Sa druge strane, veoma cenimo Džonija Štulića i njegov rad, mnogima od nas Azra je omiljeni bend.