Rijetko tko staje nasuprot gomile

Dok ste radili na knjizi “Adio kauboju”, jeste li znali da će to biti “veliki” roman? I kakav je sada osjećaj, nakon što je polučio toliko uspjeha?

Stvarno nikad nisam razmišljala o “Adio kauboju” kao o velikom romanu, ali ako vi tako kažete… Šalim se. Zapravo sam se, dok sam pisala, pitala je li to uopće moguće čitati, pratiti tekst koji zahtijeva određenu koncentraciju, ali i sposobnost da se prepustiš. A ipak je postao čitan… To mi se čini većim uspjehom od nagrada i prijevoda, jer je potvrda da postoji mogućnost da pišem knjige kakve želim, a ne onakve za kakve se obično misli da će ih netko čitati, da će i one imati dobru recepciju. Ako postoji književni uspjeh, on je unutar knjige, počinje i završava u tekstu i to je oslobađajuće, iako me priznanja vesele. Sad samo želim produžiti dalje: moja je knjiga koju trenutačno pišem, o njoj brinem, a one koje su objavljene, one su sada svačije.

“Mamasafari” je vaša nova knjiga poezije, podijeljena u tri ciklusa, u nekoliko pjesničkih vrsta i razreda, pa i žanrova. Možda je najbolje opisuju pojmovi feminilnost i fragilnost?

“Mamasafari” je komentirana kao izravna, angažirana, pa i “opasna”, ali vjerujem da to nije u sukobu s fragilnošću i ženstvenošću, dapače. Knjiga je žanrovski heterogena onoliko koliko sam htjela ne-lirskih i ne-književnih žanrova pokušati pretvoriti u pjesmu. Ne mislim da je “sve napisano” – sve se mijenja velikom brzinom, prostor, jezik, način komunikacije i sve to mijenja nas. Ako pišeš otvoreno prema svijetu i vremenu, male su šanse da nećeš stvoriti nešto novo (u čemu će, naravno, biti i gomila pročitanoga), a to nije samo izazov nego i najkraći put od autora do teksta. Cilj mi je bio služiti se i ne-lirskim sredstvima, da bi se nešto kazalo o stvarima koje mogu biti lirske, ali su ujedno i lirski tabui – rubnim ili izvanknjiževnim žanrovima, poput pamfleta, parole, novinskog naslova, reportaže, stvoriti pjesmu koja zna što želi reći i čini to neposredno. To je često jezik medija i ulice, pa i reklame, preobražen kroz pjesmu. Zanima me postoji li još mogućnost neposrednoga, autentičnoga književnoga komuniciranja, ta naivnost i direktnost kakva postoji u jeziku parola ili rock refrena ili, pak, egzaktnost, kao u uvjerljivosti dokumenta i spisa ili direktnosti reportaže. Kad to spojiš sa sadržajem koji je pun senzacija, s doživljajem svijeta u kojem je sve metonimija, možda se stvori prikladna mjera. Eto, imam cijelu filozofiju osmišljenu oko knjige, ali je zapravo važno da krajnji rezultat bude jednostavan i pomalo nesavršen, što znači da iz pjesme ne strši konstrukcija, namjera, jer je to čitatelju uglavnom potpuno nebitno. A i sama sve što sam navela osvijestim, pa zaboravim dok pišem – pjesma je ipak kao lucidan govor luđaka, melodija bez tona koja teče. Kako god, pjesma pjeva ili je riječ o stihoklepanju.

Knjige i na zemlji i na nebu

Pjesma “35 godina laži” oduševljava formom: želite li govoriti o poeziji kao o sebi, odnosno kako uopće želite govoriti o poeziji?

Možeš svašta raditi pjesmi, ako se ne opire, ako je opravdan tu sam ispisala život kroz kronologiju laži, kao da se radi o dnevnom redu ili ugovoru, a opet se čita kao obična pjesma. To je pjesma o lažima i strahovima s kojima rastemo, a strah je vezan uz ljubav, uz odnose. Nisam svoja poezija ništa više od većine čitateljica i čitatelja, jer u poeziji sve što je intimno, pa i privatno, lako postaje univerzalno mjesto identifikacije zbog svoje ljudskosti. Ako se prisjetite najdražih pjesama najboljih pjesnika, vidjet ćete da je njihova poezija u većini slučajeva nešto jako privatno, na granici izgovorljivoga, a katkad i preko nje: ti su pjesnici oderali vlastitu kožu i vlastiti jezik i valjda se baš zato svatko može s njihovim pjesmama identificirati, jer je ogoljena ljudskost svagdje slična.

Može li se o poeziji govoriti a da ne uključimo sebe – svoju stvarnost, recentna mjesta, vremena, ljude?

Moja je namjera bila, bar u nekim pjesmama, sebe promatrati kao lirski objekt, objekt autorskog interesa, kao što znanstvenik promatra ponašanje životinje ili slikar pokrete i crte, krenuti od autentičnoga prema općem. Recimo, radi se o situaciji kad tvoja prva ljubav odlazi u rat i ta njegova vojska spali rodnu kuću tvoje mame ili o gubitku nerođenog djeteta, a sve to skupa nije parfimirana holivudska trauma, nego običan, svakodnevni život, no velikoga literarnoga potencijala. Uzeti svoj život ili iskustva svojih najbližih kao materijal, kao da te se ne tiču, i lako je i teško. Ali izvan toga, ja ipak ostajem ja, a pjesma je pjesma, nešto sasvim drugo, dva odvojena svijeta koja se međusobno proizvode.

Puno mojih pjesama slavi životnu radost u malim stvarima, naprosto zato što ju je u velikim stvarima i količinama, kao i sve dragocjenosti u prirodi, teško naći. Morala sam se udaljiti od svake rane, ne da bih je liječila ili ispovijedala nego da bih je proučavala, isto kao i od svakog svog ushita. Ako je vjerovati Barthesu, zaljubljenom nije moguće pisati o ljubavi jer je u njoj, pa ni šašavom od sreće nije moguće pisati o sreći, kao ni ranjenom o rani. Poezija je sva u mišljenju o osjećajima, ali emocija se treba ohladiti da bi se s njom bilo što suvislo dalo napraviti.

S druge strane, u prvom dijelu, istanbulskom, lirska protagonistkinja samo primjećuje i bilježi, ne ulazi puno u analize ili procjenjivanja, izbjegava iznositi sudove. “Istanbulske razglednice” su moj lirski dokumentarac. S tim da pjesnik, osim kamere – slike i zvuka, ima i okus, miris, dodir. Na pusti otok, gdje vlada redukcija, treba nositi metaforu, a u gradove svijeta čula: sve svoje oči, uši, pipke, ruke, nozdrve i ostala ticala.

U vašem se pisanju vidi interes za “manjinska pitanja”, u širem i užem smislu. Tko je u Hrvatskoj manjina i što je ovdje tabu?

Ne pišem o manjinama, nego o svijetu prepunom različitosti. Normalan čovjek trebao bi u bilo kojoj situaciji bezrezervno stati na stranu progonjenih ili prokazanih, sigurno neće pogriješiti. Pa ipak, mozak mase često funkcionira obrnuto, čak i u svakodnevnim situacijama ljudi će se često prikloniti nasilniku. Tako je od djetinjstva, nedostatak stava kod većine omogućuje nasilje, maltretiranje, ubojstva. Ljudi su po prirodi navijači, rijetko tko će stati nasuprot gomile.

Do devete godine nisam znala da postoje Hrvati, Srbi, Crnogorci… i ni najmanje mi to nije nedostajalo u životu. Imala sam gorku povlasticu kad su se moja plemena poklala i uništila moje obitelji, a to je da vidim stvari kakve jesu, nisam morala sazrijevati do tog stupnja. Sličan odnos imam prema seksualnosti ili religiji i vjerojatno zbog toga nikad nisam trpjela neku krizu identiteta, sve mi je bilo zanimljivo, sve sam htjela vidjeti, shvatiti, prihvatiti. Najviše me i kao autoricu zanimaju naše ljudske granice i pokušavam preskočiti mjesta na kojima ih kod sebe nalazim. A to što bih, kad bi mi to bilo važno, mogla pripadati raznoraznim većinskim i manjinskim skupinama, za mene je, zapravo, pitanje ne manjine nego veličine, veliko bogatstvo i izobilje: pjesme iz različitih krajeva koje znam, sve te kulture i supkulture, narječja, jela, običaji, ponašanja, geste i kôdovi, blažene ničijost i svačijost, usporedni životi, to je sloboda, također i raj za znatiželju. Uostalom, svaki dobar pisac je bjelosvjetski.

U ovoj ideologiji izbora kao da smo zanemarili činjenicu da o životu ništa ne znamo? Pratite li suvremenu književnost?

Pratim dosta, stalno čitam, no neprestano mi se čini da broj knjiga koje moram pročitati raste. Ne znamo bog zna što o životu, istina. Jedan moj prijatelj zna reći: što radio da radio, ako imaš sreće, živjet ćeš sedamdeset godina. Imajući to na umu, čini se totalno glupo biti pizdun, krasti ili trčati za novcem, izdati sebe ili druge. Iako je osobno iskustvo najvažnije, knjigom je moguće u nekoliko sati ili dana zahvatiti puno života, stvari koje ne bismo doživjeli i da živimo tisuću godina. Čak i kad bi postojao život nakon smrti, u što ne vjerujem, mi bismo na drugi svijet – kako je rekao jedan vrli Grk – kao duša mogli od svega što smo u životu stekli ponijeti samo znanje i spoznaju, ništa materijalno. Dakle, knjige odlično kotiraju i na zemlji i na nebu.

Angažman nije stilska vježba

Koji umjetnički medij ponajbolje mijenja ili zastupa vašu književnost, poeziju, dramu?

Imala sam priliku raditi s nekima od svojih omiljenih umjetnika. Ivica Buljan je od “Adio kauboju” napravio predstavu na kojoj je radilo tridesetak ljudi, Igor Mirković prema priči iz “Nasmijati psa” snima kratki film, Stanislav Habjan i Danijel Žeželj od mojih pjesama rade svoje čarolije, instalacije za svoj Dućan metafora, s Darkom Rundekom i Mitjom Vrhovnikom Smrekarom radila sam songove, također i s Vojkom iz grupe Dječaci, a s Robertom Waltlom i lutkarima radila sam na lutkarskoj predstavi. To mi je najljepše što mi se moglo dogoditi u ovom poslu – da moj rad postane tuđa umjetnost, da izađe iz polja književnog, a nekad prijeđe i u stvarnost, kao kod momka koji je kupio kaubojski šešir nakon pročitanog romana.

Kada valja biti političan, tj. jesmo li uvijek politični – u životu, tekstu?

Pisanje knjiga već je samo po sebi političan čin, jer je prema mjerilima vrijednosti koja se nude posve besmislen posao. Iako se tu uistinu radi o suprotstavljanju besmislu. Više volim kad pisac ne govori iz kule bjelokosne, ali ne volim kad se književnost stavlja u službu neke političke ideje, kad se o knjigama govori iz strogo političkog diskursa, čak i kad se s tim pogledima slažem; svijet politike često je uži od svijeta knjige koja zahvaća život i mimo i pokraj i izvan politike. Ali, u nekom javnom prostoru, u kojem pisac kao javna osoba ima priliku govoriti i utjecati, postoje vremena u kojima je sramota šutjeti. Zapravo, mislim da ta vremena nikad ne prolaze. Problem političkih, kulturnih i umjetničkih elita u Hrvatskoj je taj što nema komunikacije između njih i naroda (kad kažem narod, ne mislim na naciju, nego na običan svijet), pa jedni druge ili ne čuju ili ne razumiju. Nije angažman stilska vježba: ako te ne čuju oni koji bi trebali, u čije ime govoriš, kakav je to angažman? Zbog nedostatka komunikacije političkih i kulturnih elita s tzv. običnim ljudima, koji su moralno i socijalno zapušteni i kojima se nitko ozbiljno ne bavi, možemo se samo nadati da se uskoro u hrvatskoj politici neće pojavi neki karizmatični desničarski ekstremist, pa da sve ode prema nekoj novoj varijanti fašizma.

U nekakvom širem, globalnom smislu, mislim da je danas ipak najveći problem siromašna većina. Ako je netko bogati crnac, bogati homoseksualac ili bogati starac, bogati pripadnik manjinske nacije ili vjere, ne osjeća to u današnjem svijetu kao problem, privilegije su mu dostupne, ali ako nema para – tek tada osjeća taj teret bivanja drugačijim. Svijet se dijeli na bogate i siromašne, to je temeljna diskriminacija: ako promislite malo i usporedite, taj jaz je veći danas nego u feudalizmu. Ne mogu prestati misliti na tu nepravdu, utoliko sam uvijek politična.

Kako vidite preživljavanje u ovoj striptiz-kulturi?

Striptiz podrazumijeva površinsko svlačenje, kod nas uglavnom skidanje tuđega prljavog rublja. To rade svi, od političara na vrhu, medija, pa nadalje. Svi stripaju, nitko ne secira. Prestalo je biti nakaradno, pa skandalozno, pa zanimljivo kad to netko s političke ili estradne scene radi. Novi trend je uvući se u taj kaos, degradirati i one koji ne pripadaju, bar ne svojevoljno, striperskom miljeu. Najbanalniji primjer je kad se neka glumica skine na predstavi ili u filmu i tad se nešto što bi trebalo biti lijepo pretvara u prljavo rublje, u skandal, patrijarhalno licemjerje, a često i u mizoginiju. Zanimljivo, kad se skine predivan muškarac, to ostane sasvim neprimijećeno ili se na homofoban način poistovjećuje s gay kulturom, kao da je ženska seksualnost nešto jednosmjerno, pasivno. U tabloidima je sve vulgarno, seljački seksualizirano, iz seksualnosti je istisnuta i zadnja kap erotskoga. A ako neki mediji postoje samo zbog naslova i klikova, koja je njihova svrha? Nema je, a ono troje-četvero novinara koji nešto vrijede, ionako su izgubljeni u toj besmislici.

Jedan od najvećih moralista današnjice je Elfriede Jelinek, koja jezikom pornografije secira takvu kulturu – ona sama za sebe kaže da je moralist, da ne bi bilo da je ja prokazujem! Kod nas je danas, puno više nego prije trideset godina, nemoguće očekivati da žena piše na sličan način, bila bi osramoćena ili prešućena, ali nasilje ili seks iz mesnice dostupni su i malom djetetu, čim su novine na stolu. Nameće se pitanje kako pisati o parodiji koju živimo koristeći se cinizmom i ironijom, kad su cinizam i sarkazam stvarnosti i svakodnevice stostruko jači od književnih. Zato danas književnost i umjetnost zahtijevaju druga sredstva: autentičnost, izravnost, izvještaj, dokumentarnost, ali s onih mjesta, javnih i privatnih, koja pulsiraju od vreline života.