Sindikati u Hrvatskoj gaje iluzije o EU-u

Foto: Jovica Drobnjak

Na konferenciji “Dva desetljeća poslije kraja socijalizma”, koja je u organizaciji novopokrenutog Centra za radničke studije održana 19. i 20. oktobra u Radničkom domu u Zagrebu, Heiko Bolldorf govorio je na temu “Socijalna moć sindikata u Hrvatskoj”. Bolldorf je rođen 1980. u Nürnbergu, a studirao je sociologiju, političke znanosti i psihologiju u Wuppertalu i Marburgu. Interes za ove krajeve pokazao je u više radova, pišući o temama kao što su “Restrukturiranje javne infrastrukture u Sloveniji: socijalna dekonstrukcija u konsenzusu”, “Odnosi između EU-a i zapadnog Balkana na primjeru zajedničke vanjske i sigurnosne politike”… Sada u Marburgu radi doktorat na temu “Socijalna moć sindikata u Hrvatskoj”.

S tom se temom, posebice dijelom o jakosti i slabosti sindikata u nas, odlično uklopio u prvi dan konferencije, kada su još govorili Vladimir Cvijanović, Mislav Žitko, Primož Krašovec i Joachim Becker. S Bolldorfom smo razgovarali u pauzi, i to na hrvatskome, koji je, zbog predmeta svog interesa, dobro savladao.

U radu u kojem se bavite odnosom EU-a, Njemačke posebno, prema tzv. zapadnom Balkanu, početna vam je teza da tu nije riječ samo o nekom čisto ekonomskom, racionalnom interesu. Unutar vladajućeg diskursa hegemonizacije možemo razlikovati odnos između sigurnosne i vanjske politike?

Proučivši puno građe, uvidio sam da ima bitnih razlika između stavova pojedinih članica EU-a, ali i da se različito izjašnjavaju razne političke stranke unutar jedne zemlje. Stavovi nisu isti ni prema svim zemljama u toj regiji. S druge strane, postoji konstanta u politici Unije, koja stalno zagovara svoje proširenje. Događanje sam objasnio pojmom path dependency, koji znači da odluke iz prošlosti ograničavaju mogućnosti u sadašnjosti. Naime, već se 1991. moglo primijetiti da se tadašnja Evropska zajednica izjasnila kako je njen uspjeh na Balkanu, uspješno posredovanje u jugoslavenskom ratu, najbitniji ispit njene sposobnosti kao aktera u vanjskoj politici. Želi li da je svijet ozbiljno shvati, Unija mora biti uspješna u toj svojoj misiji.

Migracija siromaštva

Obranu tih sigurnosnih interesa mi možemo – iako naši današnji ideolozi tvrde suprotno – doživjeti samo kao neuspjeh. Ograničimo li se na Njemačku, sjećamo se da je ljevica bila antiratna, a desnica sklonija intervencionizmu. Kako je bilo gledati našu katastrofu u Njemačkoj?

U Njemačkoj uvijek postoji paranoja prema izbjeglicama, prema migraciji, što je i danas tema, recimo u diskusiji oko liberalizacije viznog režima za Srbiju i Makedoniju, oko pitanja Roma koji bi mogli doći i slično, što sve smeta njemačku desnicu. Ona se tuži kako je većina izbjeglica iz BIH-a došla u Njemačku, što je, po njima, nepravedna raspodjela tereta itd. Racionalna jezgra prigovora je u tvrdnji da velika količina izbjeglica, migranata, donosi opasnost od socijalnih nemira i sukoba, s obzirom na to da nije vjerojatno da sve izbjeglice mogu naći plaćeni posao u Njemačkoj. Na djelu je, dakle, migracija siromaštva, pa možda i socijalnih nemira. To su elementi sigurnosne politike na desnici.

Upravo je na Balkanu Njemačka odustala od svoje nie wieder politike, koja je obuhvaćala neslanje vlastitih vojnika, iz historijskih razloga, u tzv. humanitarne i čisto vojne intervencije na stranom teritoriju. Njemački vojnici sada su prisutni u vojnim i policijskim misijama EU-a širom svijeta.

Da. To se više ne percipira kao problematično i postalo je svakodnevna pojava. A bilo je velik problem i predmet debata u prvoj polovici 1990-ih, kada je još prevladavalo mišljenje da zbog njemačke uloge u Drugome svjetskom ratu njemačkih vojnika u inozemstvu ne smije biti. Nakon zbivanja u Srebrenici, to se promijenilo. Zeleni i socijaldemokrati, dotad glavna brana intervencionizmu, više nisu bili u potpunosti protiv slanja vojnika.

Pređemo li na ekonomske interese EU-a prema ovom dijelu svijeta, opet je interes Njemačke posebno izražen – sve do današnje racionalnosti politika mjera štednje, čiji je Njemačka glavni zagovornik, iako su posljedice na izvoznoj i uvoznoj strani te nejednake razmjene isto nejednake. Vidi li netko u Njemačkoj problem tog disbalansa u privrednoj razmjeni i loše posljedice takvoga hegemonizma?

Odnos privreda uopće se ne doživljava partnerski, nego potpuno jednostrano. Kao i u slučaju Grčke, koja uvozi toliko njemačkih proizvoda da još jedva posjeduje vlastitu industriju. Uz to su išli jeftini krediti, naplata kojih sada dolazi u ćorsokak. Vidimo da EU nikada nije bila zamišljena kao projekt koji će ujednačiti ekonomske pozicije članica, tako da je kapital – posebno njemački – mogao iskorištavati Uniju za svoj izvozni interes. Ekonomska struktura Hrvatske, njena privreda, slična je onoj u Grčkoj. Velik dio industrije propao je odmah 1990-ih. Zemlja živi od turizma, banaka i trgovine. Prijeti joj da u budućnosti postane druga Grčka. Različito je samo to što Hrvatska još nema euro.

Prijeti li nam i nekretninski mjehur, kao u Španjolskoj? Čekaju li Nijemci uvjete da masovno pokupuju zemljišta i nekretnine na našoj obali?

Koliko znam, Hrvatska je morala dopustiti da stranci kupuju nekretnine, pa možemo očekivati da će se to još masovnije događati.

Moć i nemoć sindikata

Govoreći na konferenciji o socijalnoj moći sindikata u Hrvatskoj, zaključili ste da je utjecaj sindikata na socijalni i politički razvoj ovdje slab. Po čemu se to vidi?

Gini koeficijent, kojim se mjeri socijalna nejednakost – razlika između najvišeg i najnižeg primanja u zemlji – u Hrvatskoj je velik. Sindikati, očito, nisu mogli spriječiti takav razvoj, nisu bitno utjecali na način privatizacije, koja je u Hrvatskoj bila čista pljačka. Do zadnjih izbora na nacionalnom nivou, u Hrvatskoj nije bilo lijeve stranke u parlamentu, u smislu one snage koja je programski bliska sindikatima. Sada tako izgledaju Hrvatski laburisti, no oni su nova pojava koju tek treba vrednovati.

Bojimo se da to što je njihov šef Dragutin Lesar porijeklom iz sindikalnog miljea ne znači mnogo. Govorite o različitim oblicima radničke moći – organizacijskom, tržišnom i proizvodnom. Kako je s time u nas?

Pozivam se na knjigu “Forces of Labor” autorice Beverly Silver, koja je pisala o povijesti radničkih borbi na temelju tih triju oblika radničke moći. Tu podjelu preuzela je od američkoga marksističkog sociologa Erika Olina Wrighta. Po njoj, organizacijska moć radništva temelji se na udrugama poput sindikata, stranaka i sl. Tržišna moć nastaje iz situacije na tržištu rada: ako je nezaposlenost niska, tržišna moć je veća. Tada, primjerice, radnici s rijetkim kvalifikacijama imaju visoku tržišnu moć. U situaciji masovne nezaposlenosti vrijedi, naravno, obrnuto. Proizvodna moć odnosi se na poziciju određenih radničkih skupina u proizvodnom procesu, ovisno o strategijskom značenju djelatnosti u kojoj rade. Tako u nekim djelatnostima štrajk ima velik, a u drugima puno manji utjecaj i nije jednako lagano, odnosno teško organizirati ga. Primjeri koje ona navodi su metalurška i tekstilna industrija. U metalurgiji, odnosno u automobilskoj industriji, postoji tekuća traka, pa i ako samo jedan radnik prekine proizvodnju, ništa više ne funkcionira. U tekstilnoj tvornici to nije tak prestane li jedna radnica šiti, ništa se neće dogoditi.

Možda je i tu dio razloga jeftinog rada u tim granama? Naveli ste konkretne primjere razlika u položaju radnika i njihovoj organiziranosti u Ini i u graditeljstvu u nas?

U hrvatskom graditeljstvu postoje dva granska sindikata. Većinski sindikat, Sindikat graditeljstva Hrvatske, član je Saveza samostalnih sindikata (SSSH) i organizira 12 posto radnika. Drugi, manjinski sindikat, organizira oko pet-šest posto. Uz ta dva, postoje još dva-tri kućna sindikata, članovi Hrvatske udruge sindikata (HUS). Za razliku od toga, u Ini, u kojoj također postoje tri sindikata, stupanj organiziranosti radnika je 80 posto! Što se tiče tržišne moći, vidimo da je graditeljstvo izgubilo oko 30.000 radnih mjesta od 2008. To je stoga što su bili ovisni o državnom proračunu. Kod Ine ne postoji problem otpuštanja, jer je uglavnom riječ o kvalificiranoj radnoj snazi, koju tvrtka hoće zadržati. Zato i rad na određeno vrijeme u Ini nije uobičajena pojava, a u graditeljstvu je to pravilo. Tu je mnogo neformalnih oblika zapošljavanja, čak i bez ugovora i ikakve pravne zaštite. Često je riječ o migrantskim radnicima bez radne dozvole, koji su došli iz BIH-a, Srbije… Jasno je da je njihova moć, koja bi poticala iz proizvodnje, mala. Da se organizira štrajk na nivou cijele graditeljske grane, to poslodavcima i ostatku privrede ne bi bio problem, s obzirom na to da tu ionako nema puno ugovorenih novih poslova. Za razliku od toga, štrajk u Ini bio bi odmah velik problem, jer bez energije ništa ne funkcionira. Zato je organizirati štrajk u graditeljstvu teško, čak i u jednoj tvrtki, jer se istovremeno moraju mobilizirati radnici s različitih gradilišta. No ni to, govore primjeri štrajkova u travnju, nije nemoguće. S druge strane, proizvodnja nafte je složen proces, u kojem obustava rada u jednom segmentu zaustavlja cijelu proizvodnju. Tako da je lako zaključiti kako je položaj radnika u Ini strateški puno povoljniji.

Dio civilnog društva

O odnosu sindikata, koje smatrate dijelom civilnog društva, prema drugim njegovim dijelovima govorili ste na primjeru njihove suradnje sa studentskim i ženskim pokretom. Čini se da je u nas, ne možda u slučaju studenata, ali u enđioiziranom civilnom društvu zasigurno, krivnja za lošu suradnju obostrana. Nevladine organizacije donedavno nisu imale – a mnoge ni sada nemaju – sluha za radničku problematiku. S druge strane, sindikat ne vidi sebe u ostalim društvenim borbama. Konkretizirajte ukratko stanje u “ženskom sektoru”?

Ovo što govorite je i moj dojam, stekao sam ga na osnovi intervjua koje sam vodio. Obje strane tuže se na nerazumijevanje onih drugih. Intervjuirao sam feminističku organizaciju CESI, čije članice misle da se sindikalno rukovodstvo ne zanima kvalitetno za ženska pitanja. Sindikati imaju “ženske sekcije” i misle da su time, samim njihovim postojanjem, sve obavili. S druge strane, i same zastupnice tih sekcija govore koliko se moraju boriti za svoje stavove unutar središnjica, u kojima je golema većina sindikalnog aparata muška. Ponekad se spore s feminističkim organizacijama oko nekih taktičkih i strateških pitanja. Tako sindikalistice spominju problem sekularizma. Feminističke organizacije bore se često protiv Crkve, a sindikati tvrde da si to ne mogu priuštiti jer njihovo članstvo ima vrlo različite, pa i suprotne stavove o toj problematici: u slučaju da sindikalistice uzmu jasnije učešće u antiklerikalnim borbama, boje se osipanja svog članstva.

Što onda politički zaključiti o budućnosti sindikalizma, ali i cijelog radničkog pokreta u nastajanju u nas? Problem je što ovdje nemamo pravu radničku stranku, pritom mislimo na parlamentarno zastupanje koje bi s položaja proletarijata u Saboru išlo onkraj građanskog parlamentarizma.

Konkretno, moji partneri za razgovore iz sindikalnih središnjica zadovoljni su kako nova stranka Hrvatskih laburista gleda na sindikalnu tematiku. No, iako nisam detaljno studirao njihov program, vidim da oni nemaju jasne stavove o svim važnim pitanjima. Tako je, primjerice, njihov odnos prema EU-u, blago rečeno, mutan. Lesar je samo rekao za vrijeme referenduma kako ne zna imaju li naši radnici razloga da slave odluku o pristupanju te da mora prije vidjeti ugovore i sve što se ispregovaralo. Golem je problem i to što sindikati gaje velike iluzije spram Unije. U toj točki u cijelom radničkom pokretu nema jasnoće, tako da ne znam kako će izgledati

Kako hrvatski nacionalizam izgleda promatran iz Njemačke?

Konzervativnim strankama, naročito CSU-u, to nije problem. Dapače, oni su zagovornici takve politike, jer je vide kao dio zajedničke borbe kršćanske civilizacije. Odmah 1991. neki glasovi na njemačkoj desnici govorili su kako im je hrvatsko katoličanstvo bliže od srpskog pravoslavlja te im je i to bio razlog za žurno priznavanje Hrvatske. Za razliku od njih, zeleni, lijevi liberali i taj dio političkog spektra uvijek su bili kritični spram svih nacionalizama na Balkanu. Jasno su isticali kako srpski nacionalizam snosi najveći dio krivnje za rat, a hrvatski ga u stopu slijedi.