Slobodan pad bez padobrana

Negde pred kraj Sajma knjiga, sretnem jednog starog prijatelja, pisca koji je svih ovih godina pokušavao da se po modelu Gorana Petrovića vine na nebo srpske književnosti. Dok smo tako stajali za jednim barskim stolom u sali za novinare i dangube, slušao sam ga kako samog sebe teši zbog Andrićeve nagrade koja mu je prošle godine izmakla iz ruku. Kaže mi onako u poverenju: Vidiš li šta se dogodilo Goranu Petroviću? – Nemam pojma, odgovaram: Da nije postao direktor Službenog glasnika? – Ma, ne, ne, kaže mi prijatelj: Čovek je dobio sve moguće nagrade i sada se pita šta da radi. U koje diple da zasvira. Ophrvala ga neka čama. – Kapiram, kažem, to baš ume da pritisne čoveka u tim godinama, ako se ispuca pre četrdesete. I šta će sad? – Nema pojma, meditirao je moj prijatelj: Samo ga čudo može spasiti ili eventualno ona Kusturičina nagrada od sto soma eura. – A mogao bi da proba nešto kao Baumgartner, rekao sam mu: Da se popne na ivicu kosmosa i uradi nešto sa sobom i svojim delom.

Od tog našeg razgovora nije prošlo ni nedelju dana, a Goran Petrović se zaista popeo na ivicu kosmosa i odatle se bacio u slobodan pad, ali bez padobrana. Naime, šta se dogodilo. Postao je akademik SANU-a.

Vihor pred vratima

Ovogodišnje izbore za nove članove SANU-a ispratila je nemila glasina da je Akademija ogrezla u korupciji. Glavni medij koji se time pozabavio bile su “Večernje novosti”, slepo odane Odeljenju jezika i književnost SANU-a, kojim upravlja niko drugi do Dobrica Ćosić, jedan od najvažnijih i najtiražnijih pisaca Manje Vukotića. Diskreditovanje Akademije nije nova stvar, čak i proizvodnja sukoba unutar nje (setimo se samo linčovanja akademika Gojka Nikoliša krajem osamdesetih) jedno je od uobičajenih sredstava borbe među akademicima, naročito kada se ustanove dve struje kao što je to danas slučaj. Naime, jedan od važnijih glasnogovornika Dobrice Ćosića je istoričar Vasilije Krestić (zadužen pre svega za sondiranje genocida nad Srbima), koji je 2003. izgubio trku za predsednika Akademije od akademika Nikole Hajdina. Od tada neprestano traje nezadovoljstvo nacionalističkog tabora okupljenog oko književnog i istorijskog odeljenja ove institucije.

Ovoga puta, kako bi stvar bila što uverljivija, Krestić je u duhu aktuelne antikorupcijske kampanje naprednjaka, “Večernjim novostima” isporučio sledeću priču: “Lobiranje je postalo otvoreno i važno, kao da smo politička, a ne naučna i umetnička institucija. Loše je ako bolje prolaze oni koji dobro agituju od onih koji više vrede.” Krestić je još optužio akademika Vojislava Stanovčića da je ispolitizovao referat o Kosti Čavoškom te da ovaj zbog takvog referata nije prošao na glasanju za redovnog člana. Da bi sve to bilo još uverljivije, Krestić je posegao i za pričom o korupciji, naglašavajući da se za “podršku pojedinih odeljenja plaćalo i do 10.000 eura”.

“Večernje novosti” su sve to bez ikakve provere plasirale u javnost i nastavile da iz dana u dan prate izborne radnje u Akademiji. Za ogorčene “društvenjake” žestoko se založila i misteriozna udruga, koja još od burne 1956. živi o državnom trošku, vodi se pod imenom Kulturno-prosvetne zajednice (KPZ), a služi isključivo za promociju nacionalistički nastrojenih radnika u kulturi. Jedino je Dobrica Ćosić mudro prećutao sve ovo, dopuštajući akademiku Bećkoviću da prozbori koju njegoševsku reč o tom pitanju, a koja se svodi na onu staru: Psi laju a karavani prolaze. Razumljivo, trebalo je ostati dostojanstven u svemu tome, napasti SANU i njenog predsednika, ali sačuvati izvorno srpsko jezgro, koje se po ko zna koji put u istoriji našlo pod opsadom: ovog puta od strane tehničke i prirodnjačke inteligencije koja ne pada na “Ćeranje” i “Vreme zmija”.

Jedini koji je uspeo da se probije kroz taj obruč bio je pisac “Opsade crkve Svetog Spasa” – Goran Petrović. Sa fantastičnih 87 glasova (samo je Peter Handke prebacio 100), Petrović je ušetao u Odeljenje jezika i književnosti, koje ga je godinama bodrilo u njegovim naporima da nam objasni da opsada Srba nikada nije ni prestala. Dakle, Goran Petrović se našao na ivici svog kosmosa, otprilike osamdeset hvati iznad zemlje (na toj visini je levitirala Žiča u njegovom romanu). Ovakvo ispunjenje sna nije mogao da finansira ni Red Bull. Ovako nešto mogao je da postigne samo udruženi rad srpskih akademika, univerzitetskih profesora književnosti, kritičara i izdavača, dakle ceo jedan tim stručnjaka koji je pratio novopečenog akademika Petrovića pri njegovom uspinjanju na ivicu kosmosa.

Memorandum SANU Stratos

Da je sve ovo znao moj prijatelj s početka ovog teksta, odavno bi se manuo priče o uspehu po uzoru na Gorana Petrovića. Naime, za ovakav podvig bile su potrebne decenije i jedno besprekorno aristotelovsko prepoznavanje (sa preokretom) koje se dogodilo između nacionalno osvešćenih kritičara i tada mladog pisca Gorana Petrovića, odnosno kasnije između programskih ideja Memoranduma SANU-a i njegovog romana “Opsada crkve Svetog Spasa” (1997). Ono što bi moglo biti interesantno pitanje za mog prijatelja pisca, ali i za sve potencijalne antropologe i sociologe književnosti, zapravo je pitanje o tome šta bi se dogodilo da do tog prepoznavanja nikada nije došlo. Treba imati na umu da se ono dogodilo davne 1993. kada je izašla njegova druga knjiga, “Atlas opisan nebom”, u čiji narativ su se i te kako umešale sugestije nekih renomiranih beogradskih kritičara. Stoga je “Atlas” dočekan kao remek-delo, dok je “Opsada” “pala” na teren gde se više niko nije mogao zapitati o vrednosti tog romana.

Dakle, danas kada je ovaj projekat zatvoren, spakovan i lansiran na nebo, nama preostaje samo eventualno promišljanje kakvu bi literaturu on pisao da do svega toga nikada nije došlo. Verovatno bismo imali potpuno drugačijeg pisca Gorana Petrovića, koji je svojom prvom knjigom “Saveti za lakši život” (1989) najavljivao sve samo ne epigonsku literaturu Milorada Pavića u nacionalističkom ključu. Takođe, akademik Petrović bi u tom slučaju bio nezamisliv.