Stojimo na ramenima naših prethodnica

Ženski doprinos kulturnom i političkom nasljeđu tema je projekta “Beograd iz ženskog ugla – komunistkinje, skojevke i narodne herojke”. Koji mu je cilj?

Projekt je nastavak dugoročnog projekta “Znamenite žene Novog Sada” započetog 1999. na tamošnjim Ženskim studijama te istraživanja “Mileva Marić Ajnštajn”. Jedan od ciljeva bio je ispričati istoriju grada kroz priču o znamenitim ženama. To je jednako vredna istorija kao i ona događajna ili politička, sa time šta su priče o znamenitim ženama najčešće i svedočanstva o saradnji, razumevanju i poštovanju različitih vera i kultura. Kroz pomenuto smo istraživanje naučile da u Vojvodini, primerice, postoji kontinuitet od dva veka višegeneracijske borbe žena za sopstvena prava. Dominantni istorijski diskurs nije bio naklonjen ženama, pa je ta spoznaja ispala iz istorijskih udžbenika. Činjenica je da stojimo na ramenima naših prethodnica, a ako nemamo jasno saznanje o tome kako su teško žene izborile svoja prava, lako ćemo ih i izgubiti. A to se upravo dešava. Još gore, postoji predstava da su ženska prava ovde i sada nova pojava koja se, uz mnoge druge, preliva iz razvijenih demokratija kojima težimo. Zato mape gradova iz ženskog ugla imaju cilj da istraživanja o ženskoj istoriji uvedu u svakodnevni život gradova i da pokažu da su prostori u kojima traje naš život obeleženi doprinosima koje su žene ugradile u našu kulturnu, privrednu, političku i naučnu baštinu.

Studentkinje u NOB-u

Prema istraživanju, kakva je danas situacija u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji po pitanju u javnom prostoru zabilježene memorije?

Do sada su urađene mape iz ženskog ugla Novog Sada (Ženske studije i istraživanja “Mileva Marić Ajnštajn”, 1999. i 2002), Kikinde (Centar za podršku ženama, 2010) i Beograda (Žene u crnom, 2012). Novosadsko istraživanje poslužilo je i kao podloga za feministički aktivizam, koji je u svakodnevni život grada uneo oko šezdeset imena znamenitih žena. Pored ulica, Novi Sad je poslednjih godina dobio i škole nazvane po dobrotvorki Mariji Trandafil i naučnici Milevi Marić Ajnštajn. Kikindski projekt je otvorio sasvim nove prostore, iznedrivši spoznaje o ženama različitih nacija i vera i njihovom doprinosu humanitarnoj, kulturnoj, privrednoj i revolucionarnoj istoriji grada. Zaboravljena ili nepoznata imena Jevrejki, Mađarica, Nemica i Srpkinja, koje su započele ulazak u javnu sferu sredinom 19. veka, kao i poznata imena komunistkinja, skojevki i afežeovki, iznova svedoče o kontinuitetu borbe za ženska prava. Ali taj kontinuitet u javnom prostoru mnogih gradova nije vidljiv, sudeći po ulicama koje nose ženska imena.

Povod da započnem istraživanje o povezanosti biografija narodnih herojki, komunistkinja i skojevki i naziva ulica u Beogradu savremeni je istorijski revizionizam. Svedoci smo ubrzanog zaborava istorijskih perioda, prekrajanja istorije i brisanja činjenica važnih za projekat emancipacije žena tokom NOB-a i u socijalističkoj Jugoslaviji. Na delu je i novi talas promena naziva ulica, trgova i škola koji je deo tog procesa. Jedan broj beogradskih ulica nazvanih po heroinama iz NOB-a danas nosi neka druga imena.

Malo se ističe da su te žene uglavnom bile i vrlo mlade?

Na odabir biografija za Mapu uticala je činjenica da je čitava jedna generacija mladih, hrabrih i obrazovanih komunistkinja ubijena tokom Drugog svetskog rata, a da nisu uspele da pređu treću deceniju života. Ova tragična činjenica, sem u tekstu Nede Božinović “Studentkinje i diplomirane studentkinje Beogradskog univeziteta u Narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji” iz 1988, nije do sada razmatrana u našoj istoriografiji. Reč je o tome da je u prvim godinama rata u okupiranom Beogradu ali i drugim gradovima, tokom ilegalnoga političkog rada i u partizanskim jedinicama, stradao deo mlade, tek stasale intelektualne elite.

Veliki pokret žena 1930-ih

Jedan od punktova na karti je i središte Omladinske sekcije Ženskog pokreta, koja je još tridesetih provodila akcije za pravo glasa žena. Poznato je da su žene na prostoru bivše Jugoslavije pravo glasa prvi put stekle 1946. Koliko su danas neke općeprihvaćene civilizacijske stečevine zasluga upravo, nazovimo to tako, ženske strane NOB-a?

Komunistkinje, partizanke i afežeovke koje su i danas žive reći će vam da pravo glasa za žene nije stečeno nego izboreno. Osim u SSSR-u, ni u jednoj drugoj državi žene nisu imale tako značajnu ulogu u pobedi nad fašizmom i u stvaranju socijalizma kao u Jugoslaviji. Ali, malo se zna o borbi ženskih građanskih organizacija i Omladinske sekcije Ženskog pokreta – koju su činile komunistkinje – za politička i radna prava žena pre Drugog svetskog rata. Veliki pokret žena 1936, a naročito 1939, činile su akcije kao što su zborovi, peticije i lobiranja. Beogradski list “Žena danas”, uređivan od Omladinske sekcije Ženskog pokreta, donosio je izveštaje o tim akcijama, a među dokazima široko prihvaćenoga ženskog aktivizma bili su i ženski potpisi palcem. Platforma koju je Komunistička partija Jugoslavije u vezi sa pravima žena donela pre Drugog svetskog rata realizovana je člankom 24. Ustava FNRJ iz 1946: “Žene su ravnopravne sa muškarcima u svim područjima državnog, privrednog i društveno-političkog života. Za jednaki rad žene imaju jednaku plaću kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu. Država naročito štiti interese matere i deteta, osnivanjem rodilišta, dečjih domova i obdaništa i pravo matere na plaćeni dopust pre i posle porođaja.”

To jeste nasleđe za koje su se borile generacije žena, a realizovale su ga komunistkinje i afežeovke u socijalističkoj Jugoslaviji.