Strogo kontrolirana radikalnost
“Marina Abramović: umjetnica je prisutna”, dokumentarni film Matthewa Akersa i Jeffa Duprea
Negdje pri početku dokumentarnog filma “Marina Abramović: umjetnica je prisutna”, najslavnija svjetska performerica priča o tome kako je desetljećima žudjela za ulaskom u mainstream. “S dvadeset godina si alternativa, s trideset si alternativa, s četrdeset alternativa, s pedeset…” – čovjeku dosadi, poželi se napokon etablirati, a u slučaju “bake performansa” to je značilo postati slavan i bogat.
Film Matthewa Akersa i Jeffa Duprea kombinira pripreme za veliku Marininu retrospektivu, odnosno najnoviji, ultimativni performans u njujorškoj MoMA-i (2010.) s umjetničinom biografijom, izmještenom iz iole šireg društvenog i kulturnog okruženja i usredotočenom na otprilike 15-godišnje umjetničko i ljubavno partnerstvo s (njemačkim) performerom Ulayjom.
Lako prekoračiva granica
“Marina Abramović: umjetnica je prisutna” prije svega je priča o izrečenom na početku: kako je radikalna umjetnička alternativka (i ne samo umjetnička – s Ulayjem je godinama oskudno živjela u malom kombiju putujući Evropom) postala najslavnijom performericom u povijesti izvedbenih umjetnosti, odnosno kako vremenski dug put može biti od jednog stanja do drugog, ali kako je, barem u Marininom slučaju, lako prekoračiva granica između alternativnog i bogataškog životnog stila. Po riječima same umjetnice, slava i bogatstvo samo su nusproizvod onog suštinskog – (predanosti) umjetnosti, no film, svjesno ili nesvjesno, tu tezu dovodi u pitanje. Prilično je jasno, naime, da Marina Abramović ne bi “iz čistog mira” sa zasjenjene margine dospjela u samo srce medijski obilato osvijetljenog mainstreama, uvažavajući činjenicu da je po uobičajenom redu stvari i performans prije ili poslije morao postati dio institucionalne kulture. Abramović je, naime, uložila itekakav trud da bi upravo ona postala ta prva posvećenica, institucionalno potvrđena zvijezda izvedbenih umjetnosti.
Film to diskretno naznačuje, upućujući na njezino priklanjanje propulzivnim kazališnim formama (koje je nekad prezirala), na iznenada pobuđen intenzivan interes za visoku modu, te na povezivanje valjda svim performerima “urođenog” egzibicionizma s masmedijskom (samo)prezentacijom. Naposljetku, kao kruna dosegnutog statusa, dolazi “ultimativni” performans u MoMA-i, tromjesečno sjedenje po sedam sati šest dana u tjednu nasuprot posjetioca, performans čija se ultraminimalistička metoda povezuje s produkcijskim glamurom i moći same kulturne institucije, i u tom spoju radikalizam umjetničkog koncepta počinje se topiti kao snijeg na suncu.
Intervencija zaštitara
Pri samom kraju vidimo kako nakon svakog odrađenog dana Marina dobiva vrhunsku njegu (masaža, kiropraktika, tople kupke), čime njezin svakako izniman pothvat ipak za koju nijansu gubi na impresivnosti, no ključan trenutak gubljenja vjere u umjetničku radikalnost današnje Marine Abramović jest kad četvorica zaštitara silom odstrane mladu i zgodnu djevojku koja se sjedajući nasuprot umjetnice skinula gola (baš kao što je gotovo redovno gola u svojim ranim performansima bila sama Marina). Šokirana intervencijom zaštitara, sirota mladica dobila je dragocjenu pouku: etablirani radikalni umjetnik i njegova infrastruktura radikalnost striktno ograđuju i otuđuju od običnog puka u slučaju da si taj umisli mogućnost vlastite umjetničke inicijative i interakcije s umjetničkim posvećenikom, interakcije koja neće biti strogo kontrolirana i u skladu s postavljenim pravilima. Naravno da je u takvim uvjetima svaka priča o istinskoj radikalnosti kompromitirana, i najveća je vrijednost ovog filma što tu istinu, namjerno ili nenamjerno, otkriva.