Svi su Grci, a mi?

Kada je nedavno, u jednom danu, Evropa (gotovo 30 gradova) prvi put jedinstveno, ponegdje i nasilno, manifestirala protiv politike daljega zadiranja u socijalna prava i još oštrijih mjera štednje, gotovo je nezapaženo, mada i nezasluženo, prošao transparent što su ga nosili demonstranti u Parizu. A na njemu je velikim slovima pisalo: “Svi smo mi Grci”. Dakle, poruka identificiranja sa zemljom u kojoj se preko leđa stanovnika – naravno, ne onih najbogatijih – najdrastičnije prelamaju posljedice gospodarsko-financijske krize i promašenog načina njezinoga razrješavanja. Poruka koja kaže: znamo kako je Grcima danas i shvaćamo da će tako biti i nama sutra nastave li se stvari razvijati na način na koji se sada razvijaju. Poruka evropskoga jedinstva i solidarnosti koja dolazi iz redova ugroženih i sve obespravljenijih, i to u vrijeme dok se ona službena ujedinjena Evropa ne može gotovo ni u jednom konkretnom pitanju složiti čak ni oko osnova zajedničke dugoročne vanjske i sigurnosne politike, o financijskoj da se i ne govori.

Propuštene prilike

Hrvatska je na pragu Evropske unije, kriza je nemilosrdno trese, broj nezaposlenih je u najmanju ruku zabrinjavajući, propadaju seoska gazdinstva, stočne farme, državni se proračun mora podvrći “kirurškom zahvatu” rebalansa. I gdje smo mi na dan kada Evropa prosvjeduje, kada iz Pariza poručuju “Svi smo mi Grci”? Nas nema, odnosno mi (politika i mediji) šutimo i bavimo se nekim drugim temama. A koje nas to teme preokupiraju? Kriza i njezine posljedice očito ne, koliko god da ih svakodnevno osjećamo i da ćemo ih evidentno osjećati još i više, jer ni hrvatska Vlada ne zna drugo osim poslušno slijediti evropski recept koji se iz dana u dan pokazuje sve neuspješnijim i besperspektivnijim. Mi se bavimo “državničkom i dobro pripremljenom misijom” aktualnog predsjednika i Vlade u Kataru, mada je posve očito da o dobroj pripremljenosti ne može biti ni govora, jer za vrijeme posjeta nije potpisan ama baš nijedan sporazum, a da bi pregovori koji su vođeni mogli uroditi plodom, to je fraza koja može zadovoljiti samo naivne.

Nismo u stanju čak ni artikulirano prozvati prethodnu HDZ-ovu vlast, mada se suđenjem njezinom čelniku, u očekivanju prve presude, na “pravi”, senzacionalistički način iz dana u dan naslađujemo, prozvati je zato što je ona i kriva i odgovorna što Katar već davno nije u Hrvatskoj izgradio terminal za ukapljeni plin – kao svoju investiciju – a što je predlagao prije točno deset godina, i što naša brodogradilišta, čija sudbina pod “evropskim nožem” visi o niti, nisu zaposlena gradnjom flote tankera za ukapljeni plin, što je također bio dio dogovora tadašnjeg hrvatskog predsjednika i katarskog emira.

Time se – ovako selektivno i parcijalno – bavimo, ali od toga da u Zagrebu netko javno kaže “Svi smo mi Grci” jako smo daleko, mada nam promašaji poput svojedobnog neprihvaćanja katarske investicije i neoprostivog kašnjenja sadašnje vladajuće ekipe s pokušajem da taj projekt obnovi, ne obećavaju nešto mnogo bolje od grčke sudbine.

Nismo u stanju, ne znamo ili nećemo prozvati ne samo HDZ-ovu vlast, nego i ovu aktualnu, zbog toga što smo definitivno izgubili plinovod Južni tok, s gotovo nesagledivim posljedicama za energetsku situaciju Hrvatske, ali i za priljev deviza u državnu blagajnu. Još 2007. Rusi su nam (Vladimir Putin u Zagrebu) krajnje jasno ponudili da sudjelujemo u tom projektu i da glavna trasa Južnoga toka ide kroz Hrvatsku, što bi osiguralo plin za naše potrebe, ali i omogućilo naplaćivanje transporta plina za druge korisnike. Ivo Sanader je igrao na evropsku kartu i na projekt “Nabuko”, od kojeg– to je sada jasno – neće biti ništa, baš kao što je i LNG terminal odbio s obrazloženjem da će to graditi evropski konzorcij (koji je, doduše, stvoren na papiru, ali se dalje od toga nije otišlo). Ni njegova nasljednica, mada je davala naznake kako bi mogla biti otvorenija za rusku ponudu, nije – nakon što se sastala s Putinom – povukla nijedan konkretan potez, a famozni prvi potpredsjednik sadašnje Vlade (koji to odnedavno više nije) očito se u svoja dva posjeta Moskvi nije predstavio ruskoj strani kao partner s kojim bi vrijedilo ući u posao (ili nije imao instrukcije da to radi).

Gdje nam je mjesto?

Time jedva da se bavimo, kao da je vlastita energetska budućnost nešto što nas se uopće ne tiče. A da bi netko u Hrvatskoj rekao “Svi smo mi Grci”, mada nas ovakvi propusti dovode u opasnu blizinu Grka, o tome se može samo sanjati.

Pali smo (riječ je o politici i medijima, uz vrlo rijetke izuzetke) u euforiju nakon oslobađajuće presude Haškog suda umirovljenim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, ni ne pokušavajući odgovoriti na pitanje: Ako oni nisu odgovorni za stvari koje su se u Krajini događale za vrijeme i nakon “Oluje”, a tko jest? I pravili smo se pritom kao da ne primjećujemo razumnost i suzdržanost u svim izjavama generala Gotovine, što je napadno odudaralo od medijskog, ali i političkog spektakla koji je po tonu i retorici neodoljivo podsjećao na početak 1990-ih godina i koji je svojim sadržajem bio krajnje jasno distanciranje od politike drugog hrvatskog predsjednika, upravo one politike koja je Hrvatskoj otvorila vrata ujedinjene Evrope.

Haška presuda iz mnogo razloga zavređuje da je se izučava, baš kao što i Gotovinine riječi trezvenosti zaslužuju da budu stavljene u prvi plan, umjesto da ih se uklopi u unaprijed komponirane ditirambe, sračunate na to da se zaboravi ono ružno što se događalo, odnosno da se zapamti samo ono što se “smije” pamtiti. Očekivati da bi u tu kakofoniju “povratka u prošlost” (usprkos Gotovininim riječima da se okrenemo budućnosti) mogao prodrijeti glas razuma onih koji su zabrinuti za današnjicu i sutrašnjicu, glas koji bi rekao “Svi smo mi Grci”, to je ravno znanstvenoj fantastici. Da bi, dakle, netko rekao, pogledavši oko sebe (mislimo na neposredno okruženje, na regiju i kontinent), da smo dio Evrope, životno ugrožene Evrope, pa smo zato i svi mi Grci, na tako nešto ćemo, čini se, još dugo čekati.

Pa dobro, ako Evropljani kažu da su svi oni Grci, a mi pritom šutimo, opravdano se upitati što smo i tko smo onda mi? I gdje nam je mjesto?