U potrazi za slobodom

Recite im da sam imao čudesan život – posljednje riječi austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina mogao je izreći i Joža Horvat, pisac, moreplovac i antifašist, preminuo 26. listopada, tri i pol mjeseca prije svog devedeset i osmog rođendana. Žabar koji je doživio more daleko jače negoli gomila onih čiji su “didovi davno sidro bacili”, rođen je u međimurskoj Kotoribi 1915. godine. Kao dijete prodavao je peciva, potom muzicirao po zagrebačkim gostionicama, a jedno vrijeme izdržavao je čitavu obitelj radeći kao liftboj u kozmetičkom salonu.

Prvi roman, “Sedmi be”, objavio je 1939. godine; rukopis je odnio Krleži. “Zanimljivo”, bio je njegov komentar na tekst, “ako nekog boga imate u crijevima, vi ćete pisati, vi ćete pisati neovisno o tome bilo to dobro ili ne, i ta gorka čaša pisca neće vas mimoići.”

Svađa s Bakarićem

Predratni član partije, tijekom studija sudjelovao je u tučnjavama s frankovcima. U partizane je otišao krajem 1941., bježeći pred ustaškim agentima. Sljedeće godine sudjelovao je u zapletu dostojnom egzistencijalističkog romana: Glavni štab Hrvatske osudio je na smrt komandanta bataljona Petra Krnjaića zbog toga što je naredio masakr u hrvatskom selu Prekopi. Kao komesar bataljona, Horvat je dobio zadatak da Krnjaića osobno vrati na Baniju, gdje je presuda izvršena. Tijekom višednevnog putovanja, Krnjaić ga je više puta upitao: “Druže, vodiš li ti mene u smrt?”, da bi u jednoj situaciju Horvatu – spasio život.

Krležina podrška Horvata nije spriječila da ga 1944. na kongresu u Topuskom žestoko napadne zato što se nije pridružio borcima: “Njegov stav je mimikrija, zavjetrina i izdaja svake vrste.” Ironijom sudbine, baš je njega nakon rata dopala dužnost da organizira pomirbeni susret Krleže i Vladimira Nazora, a Krleža će i dalje igrati važnu ulogu u Horvatovom životu. Kuriozitet je da se do te 1944. godine zvao Josip, a u Jožu ga je prekrstio Andrija Hebrang. S Renatom Jesensky vjenčao se pred Kalničkim odredom; svadbeni dar mladoj bio je – talijanski pištolj.

Nakon rata narodni je poslanik i jedan od sekretara u Vijeću naroda FNRJ. Napisao je scenarij za jedan od prvih poslijeratnih filmova, “Zastave” Branka Marjanovića. Horvat i Marjanović zajedno su napravili i “Ciguli Miguli”, čije je snimanje dovršeno 1952. Premda je Horvat uspio dobiti potporu samog Milovana Đilasa – koji će vrlo brzo biti smijenjen sa svih dužnosti – partija nije mogla provariti oštru antibirokratsku satiru na vlastiti račun i glavnog lika, fanatičnog funkcionara Ivana Ivanovića. Zbog “Cigulija Migulija” Horvat se ozbiljno posvađao s Vladimirom Bakarićem, a djelo je postalo jedini hrvatski film zabranjen za vrijeme postojanja Jugoslavije. Autora scenarija štampa je razapinjala na stup srama: “‘Ciguli Miguli’ ne pokazuje samo malograđansku smušenost i idejnu bijedu njegovih autora. On je izraz onih reakcionarnih, malograđanskih, purgerskih krugova koji se vuku na repu propale buržoazije…”, pisao je u “Vjesniku” član Centralnog komiteta KPH Milutin Baltić.

Uglednom borcu nalijepljena je etiketa “neprijatelja socijalizma” te su ga se odrekli brojni poznanici i neki prijatelji. “Osjećao sam se kao ulovljena riba još živa bačena u smeće (…) Da bih mogao preživjeti, morao sam se dočepati vode. Morao sam se dočepati mora!” opisao je Horvat pred nekoliko godina to razdoblje. Film nije prikazan ni nakon što je dobio cenzorsku dozvolu, odnosno sve do 1989. godine. Tadašnjem direktoru Jadran filma Sulejmanu Kapiću Horvat je 1982. uputio pismo u kojem ga naziva “partijskim domobranom”. Film je tek kasnije revaloriziran kao djelo provokativno i u okvirima istočnoeuropske kinematografije.

More je prokleto…

Događaj koji je ključno promijenio život Jože Horvata, njega i njegovu obitelj usmjerio na put koji će ih dovesti do mitskog statusa, a istovremeno je i ishodište Horvatove životne tragedije, posjeta je nautičkoj izložbi u Parizu, kamo se Horvat sklonio uz pomoć jednogodišnje stipendije ministarstva kulture. Nakon godina jedrenja Jadranom, sagradio je slavnu petnaestmetarsku jedrilicu “Besu” i 1965. otputio se na dvogodišnje putovanje oko svijeta. Danas to ne zvuči ništa naročito, ali otići privatnom jedrilicom na takav put u jednoj socijalističkoj zemlji predstavljalo je romantičnu pustolovinu, pravu senzaciju u koju je oči napeto uprla – uključujući Tita – čitava Jugoslavija. Primao je stotine pisama čitatelja “Vjesnika u srijedu”, koji su u novinama nagađali hoće li se potopiti prije ili poslije Gibraltara. “Nemojte se uzrujavati zbog onih koji tvrde da vaš jedrenjak treba prodati. Oni bi vjerojatno najvoljeli da se za te pare kupi 10.000 bureka, pa da se to pojede”, pisao mu je jedan od njih.

Putovanje je uspješno završeno, a knjiga napisana po brodskom dnevniku donijela mu je ogromnu popularnost i obožavanje svih zaljubljenika u plovidbu. Horvat je potpuno opčinjen morem: “Od svih droga, more je najopojnije.” Poput mračnog predskazanja, u “Besi” je napisao i sljedeće: “More je prokleto: uzima sve, a ništa ne vraća. Od svih lihvara ono je najveći: nudi snove, a naplaćuje zbilju!” Nakon što je njegov stariji sin Mićo poginuo u prometnoj nesreći, mlađi sin Marko utopio se 1974. pred obalom Venezuele prilikom novog putovanja jedrenjakom “Modra lasta”.

U poznim godinama, Horvat se 1991. simbolički otputio na frontu, u borbu protiv velikosrpske politike, ali nije napustio prijašnje ideale: čvrsto je isticao antifašizam i dosljedno kritizirao nacionalizam, Franju Tuđmana i “sramotnu i bijednu hadezeovsku halabuku”, odbivši, prema vlastitim riječima, Tuđmanovu ponudu da se priključi predsjedništvu stranke.

Od velikog broja njegovih knjiga, vjerojatno će, što zbog mitologije mora, što zbog potresne obiteljske priče, za budućnost kao najznačajnija ostati upravo “Besa”: možda nešto patetična, ali iznimno ljudska i topla priča o čovjekovoj avanturi u potrazi za slobodom, čiji je simbol Horvat postao još za života.

Posebna vrijednost knjiga za djecu

Horvatovo sklanjanje zbog filma “Ciguli Miguli” bila je dobra stvar za hrvatsku književnost, jer se mogao posvetiti stvarima koje su ga duboko oduševljavale, poput plovidbe i lova te istodobno više pisati, zahvaljujući čemu je ostvario vrlo prepoznatljiv i osebujan opus – govori književni kritičar i leksikograf Velimir Visković.

Među brojnim Horvatovim dramama, romanima, pripovijetkama, humoreskama i drugim djelima Visković izdvaja humoristični roman s tematikom NOB-a “Mačak pod šljemom” i roman na temu lova “Crvena lisica”.

– Posebnu vrijednost imaju knjige za djecu, “Operacija stonoga” i “Waitapu”, koje su prevedene na desetine jezika, uključujući kineski. Svim njegovim djelima, a naročito putopisima, uključujući “Besu” kojom se proslavio i “Molitvu prije plovidbe”, dominira zadivljenost, panteističko obožavanje prirode, uz što je vezana i tema slobode – kaže Visković.