Vanbračna zajednica Tadića i Đilasa
Koliko politička zbivanja u Srbiji umiju biti nepredvidiva, svjedoče događaji od nedjelje, 28. oktobra. Toga dana u Kumanovu se obilježavala stogodišnjica početka Prvoga balkanskog rata, a vijence na spomen-kosturnicu izginulih srpskih vojnika polagali su zajedno predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i Milorad Dodik, predsjednik srpskog entiteta u BIH-u. U isto vrijeme, Boris Tadić, bivši predsjednik Srbije i Dodikov favorit na proljetnim izborima, koga je danima pomagao u kampanji, sjedio je u studiju HRT-a i odgovarao na pitanja Aleksandra Stankovića u emisiji “Nedjeljom u dva”. Prije nešto više od pola godine, to bi bila potpuno nezamisliva slika, ali smo je protekle oktobarske nedjelje mogli gledati svojim očima.
Na rubu provalije
Tadić se nalazi na samom rubu političke provalije i moglo bi se lako dogoditi da krajem novembra potpuno okonča političku karijeru. Velik dio srpske političke javnosti to smatra izvjesnim. Smatra da se Tadić povukao iz izborne trke za lidera Demokratske stranke i prepustio je Draganu Đilasu, koga je u svoj tim i stranku doveo 2006. kao čovjeka od osobitog povjerenja. Analitičari srpskih političkih zbivanja smatraju da je Tadić, procijenivši da na stranačkim izborima nema izgleda za pobjedu, učinio očajnički korak i ponudio Đilasu dogovor, odnosno nekoliko uslova koje bi ovaj trebao prihvatiti, pa da ostane jedini kandidat (ne računajući lakog luzera Branimira Kuzmanovića), a da stranačka skupština bude puka formalnost. Drže da je to način koji je Tadić u iznudici izabrao kao častan izlaz. Za ovakvu prosudbu postoje svi racionalni razlozi i ako bismo cijelu stvar mjerili tim metrom, onda bismo već u ovom času mogli Đilasa proglasiti sigurnim novim predsjednikom Demokratske stranke, a Tadića političkim penzionerom.
No, iskustvo nas uči da i ono što se činilo skroz izvjesnim, u srpskim političkim zbivanjima zna postati dramatično ili krajnje neizvjesno. Tadić je zaista javno izašao sa prijedlozima i uslovima pod kojima bi se povukao iz trke. Dragan Đilas i Bojan Pajtić (partner koji Đilasu donosi prevagu za odriješene ruke u upravljanju DS-om u Vojvodini) ponudu su objeručke prihvatili i izborna skupština stranke, koja se trebala održati 10. novembra, pomjerena je za petnaest dana, bez obzira na to što je takvu odluku mogao donijeti samo Glavni odbor stranke. Pravda se to nužnošću da se spriječi cijepanje DS-a, što članstvo u kriznoj situaciji lako prihvata. Pred Tadićevu ponudu podaci su govorili da Đilas ima podršku više od sto odbora, a Tadić manje od 60. Da su pri takvom odnosu snaga izašli na izbornu skupštinu, Đilasova pobjeda bila bi uvjerljiva.
Neizvjesno do kraja
Tadićev izborni štab je dva dana ranije istupio veoma oštro prema Đilasu, a na Jutjubu je okačeno desetak spotova koji ga kompromituju. U nekim novinama, poput “Kurira”, prvi put je izašao tekst kojim se Đilas optužuje za korupciju. I pravo niotkud je došla ponuda za dogovor, koji Đilas prihvata. Pritom se skupština odgađa za dvije nedjelje, iako je bilo sasvim dovoljno vremena da se dogovor napravi.
U emisiji kod Aleksandra Stankovića, Tadić kaže da će odluku u kandidovanju donijeti 4. novembra, dakle kaže da se nije povukao. Ako se dodatno uzme u obzir da je DS, kako je duhovito primijetio Zoran Živković, nekadašnji Đinđićev zamjenik, “u nekoliko posljednjih godina vanbračna zajednica Tadića i Đilasa”, ne bi bilo mudro smatrati da je sve završeno. Moglo bi se tumačiti i da je Tadić napravio manevar kojim je kupio vrijeme da promijeni stvari ili da čak ima u rukavu neke adute koje Đilasa mogu odvući od kandidature. Vrijeme je svakako potrebnije Tadiću. No, vidjećemo hoće li on 4. novembra stvarno reći da se povlači ili, pak, da ostaje u igri. Teško je reći što je od toga izvjesnije.